Prvi prosvjed na kojem sam sudjelovala bio je 2018. godine u Puli, kada su radnici Uljanika izašli na ulice jer nisu dobili plaće. Gotovo 4.500 radnika Uljanik Grupe, uključujući riječki 3. maj, ostalo je bez srpanjske plaće. Ljudi koji su godinama gradili brodove morali su izaći na ulicu kako bi tražili novac koji su već zaradili, za život. Mislim da sam tada prvi put osvijestila što zajednica ljudi može postići. Ne do kraja, očito, jer znamo kako je Uljanik završio, ali može pokazati da postoji zajednički, glasan i jasan stav. Radnici, samo radnici. Ljudi koji nisu izašli na ulicu zato što im je netko povrijedio nacionalni ponos, nego zato što nisu imali od čega živjeti. Hrvati još imaju od čega živjeti. Ne sjećam se da se na tom prosvjedu pjevala hrvatska himna. Doduše, tada sam još mislila da je ljeva partija sasvim okej partija, pa eto, tko zna čega se još pogrešno sjećam.

Od tada je prošlo osam godina. U međuvremenu smo imali pandemiju, inflaciju, rast cijena nekretnina, sve skuplji život, ratove, privatizaciju svega što se još dalo u lijepoj našoj privatizirati i, naravno, neizostavne hrvatske rasprave o tome tko je veći Hrvat i di je bio ’91.?

A prosvjedi? A solidarost?

Osim klasičnih šetnji aktivističkih grupa glavnim gradom, Markićkinih kreštanja i povremenih liberalnih sindikalnih prosvjeda, posljednjih godina sve češće gledam prosvjede zbog kojih se pitam protiv čega se mi zapravo bunimo. Jer mi se ne borimo za javno zdravstvo. Borimo se za dovoljno velike plaće da si možemo priuštiti privatnog doktora. Ne borimo se za priuštivo stanovanje dostupno svima, nego za dovoljno novca da možemo podići kredit koji ćemo otplaćivati sljedećih trideset godina. Ne borimo se za manje rada i više slobodnog vremena, nego za mogućnost da radimo još više kako bismo si priuštili malo bolji život. A ljudska prava? Ona su nam, izgleda, najvažnija kad se raspravlja o tome hoćemo li primiti cjepivo. Jeste pukli?

Voljela bih ovdje napisati „jesmo li pukli”, ali stvarno se ne mogu potopiti u tu WC školjku.

Zašto se borimo protiv pojedinaca i posljedica, a ne protiv uzroka?

I dok se mi još uvijek pokušavamo dogovoriti tko je veći Hrvat, tko je kome što napravio 1941. (!), dok je ’91. sve manje interesantna, ljudi po Europi izlaze na ulice zbog problema s kojima se suočavaju danas. Ne samo kao ljevičari, desničari ili komunisti, nego kao radnici, studenti i ljudi kojima je dosta.

U Italiji radnici organiziraju štrajkove, blokiraju prometnice i luke, traže veće plaće, dostupno zdravstvo i obrazovanje, ali se istovremeno protive povećanju vojne potrošnje i naoružavanju. Lučki radnici u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama organiziraju zajedničke akcije protiv prijevoza oružja kroz njihove luke. U Francuskoj se godinama organiziraju masovni prosvjedi zbog mirovinskih reformi, radničkih prava i mjera štednje. Španjolci izlaze na ulice zbog nedostupnog stanovanja, ali i protiv povećanja vojnih izdataka i militarizacije Europe. Portugalci prosvjeduju zbog stanovanja, troškova života i radnog zakonodavstva.

I ono što je posebno važno, barem dio tih radnika razumije da se borba za dostojanstven život ne može odvojiti od borbe protiv rata. Da novac uložen u naoružavanje nije samo nekakva apstraktna stavka državnog proračuna, nego politička odluka o tome što se smatra prioritetom. Da radnik koji danas proizvodi, prevozi ili utovaruje oružje može odbiti sudjelovati u ratnoj industriji. Da solidarnost ne prestaje na državnoj granici.

Jesu li oni nešto posebno pametniji od nas? Nisu ni njihovi prosvjedi uvijek uspješni. Ali postoje primjeri organiziranog kolektivnog otpora koji ne završava samo na psovanju političara uz jutarnju kavu. I ne svodi se na pitanje kojoj političkoj stranci pripadaš, nego na pitanje kakav život želiš živjeti i u kakvom svijetu.

Naravno, prosvjeduje se i u Hrvatskoj. Pjeva se himna na trgu, maše hrvatskim zastavama, viče protiv ovih i onih. Onda se ode doma. Ali što se događa nakon prosvjeda? Gdje nestaje ta silna ljubav prema vlastitom narodu kada se taj isti narod treba organizirati oko nečega što nije zastava, himna ili jebeni nacionalni ponos?

Prvo su nas devedesetih prevarili. Pod krinkom stvaranja samostalne države odvijala se privatizacija u kojoj su brojna poduzeća završila u privatnim rukama, radnici ostajali bez poslova, a ono što su generacije stvarale postalo je nečije privatno vlasništvo. Dok su se jedni bogatili na društvenoj imovini, drugi su ostajali bez radnih mjesta, sigurnosti i svega što su desetljećima gradili. A kasnije smo dobili i europsko tržište na kojem se privatizacija nastavila drugim oblicima. Hvala ti, Europska unijo. Ne možemo se baš cijeli život praviti da je sve u redu samo zato što je nekome neugodno čuti da nije.

I dok se mijenjala vlasnička struktura cijele države, mi smo se učili da je najvažnije pitanje našeg postojanja tko je dovoljno velik Hrvat.

Jednoj polovici države problem su HDZ (odnedavno su i oni komunisti) i Srbi, drugoj je dovoljno dobro prodati feministički branding uložaka za Osmi mart, osim ako nije migrantkinja.

Toliko smo zauzeti dokazivanjem vlastite političke osviještenosti da smo zaboravili pitati tko proizvodi sve te proizvode, u kakvim uvjetima radi i može li od svoje plaće uopće živjeti. Ne može.

I svi volimo Hrvatsku.

Što volimo?

Glavni grad zatrpan smećem? Betoniranu obalu? Šume koje nestaju pred apartmanima i investicijama? Gradove u kojima si lokalci više ne mogu priuštiti stan? Sezonu u kojoj radimo kao konji da bismo preživjeli zimu?

Voliš zastavu, himnu, nogometnu reprezentaciju ili stvarno voliš prostor u kojem živiš i ljude koji ga čine? Jer razvili smo neobičnu vrstu domoljublja, mržnju. Onu u kojoj se država voli apstraktno dok se mrze drugi narodi, ali se za njezine ljude i prostor baš i nema vremena. Jbg, privatni problemi.

A kad već toliko volimo državu, red je valjda da je naučimo i braniti.

Pa smo tako ponovno dobili i obvezni vojni rok. A Europska unija, koja se toliko voli predstavljati kao projekt mira, sve ozbiljnije ulaže u naoružavanje i jačanje vojne industrije. Hvala ti, Europska unijo.

Koliko ljudi koji podržavaju ponovno uvođenje vojnog roka zapravo razmišlja o tome što militarizacija društva znači za njihovu budućnost? Koliko ih se pita zašto je novac za vojsku politički lakše opravdati nego novac za dostupno stanovanje, obrazovanje ili javno zdravstvo? I koliko njih uopće povezuje odluke koje se donose na međunarodnoj razini sa svojim svakodnevnim životom? Malo.

Njih se to ne tiče, oni će pobjeć na Sejšele. Oće, oće.

Je li sigurna država ona koja ima više vojnika ili ona u kojoj mladi ljudi mogu planirati budućnost bez straha da nikada neće imati vlastiti dom? U međuvremenu smo prihvatili da je sve individualna odgovornost. Nemaš stan? Radi više. Nemaš dovoljno novca? Promijeni posao. Ne možeš doći na red kod doktora? Idi privatno. Ne možeš živjeti od svoje plaće? Prekvalificiraj se. Ne sviđa ti se Rvacka? Odseli se.

I tako smo od radnika koji su se organizirali kako bi izborili svoja prava došli do pojedinaca koji se međusobno natječu tko će uspješnije preživjeti isti sustav. Nitko.

A solidarnost smo zamijenili savjetima o osobnom razvoju i unutarnjem rastu. Nema veze što nemaš za stanarinu, jesi li probao meditirati? Manifestirati bolju plaću? Ustajati u pet ujutro?

Možda je upravo to najveći uspjeh sustava u kojem živimo. Ne to što nas je uvjerio da je sve u redu, jer očito nije, nego što nas je uvjerio da smo za sve što nije u redu sami odgovorni. Zamisli.

Da je siromaštvo osobni neuspjeh. Da je iscrpljenost posljedica loše organizacije vremena. Da je nemogućnost kupnje stana problem naših financijskih odluka. Da je svatko tko traži nešto kolektivno ili lijen ili naivan.

A onda se čudimo što se više nitko ni za koga ne želi boriti, nego samo pokazati svoju zastavu i objasniti zašto je njegova politička stranka bolja od druge.

Kad se sjetim onog prosvjeda u Puli 2018., ne mislim da su radnici Uljanika bili nekakvi revolucionari koji su planirali promijeniti društveno uređenje. Htjeli su svoje plaće. Htjeli su nastaviti raditi. Htjeli su sačuvati nešto što je generacijama bilo dio grada i života njegovih stanovnika.

I možda je upravo u tome tragedija. Tisuće ljudi morale su izaći na ulicu da bi tražile ono što im je već pripadalo. A ni to nije bilo dovoljno da se spasi brodogradilište. Osam godina kasnije, pitam se jesmo li iz toga išta naučili.

Jer ako se svaki put okupimo tek kad nama osobno nešto oduzmu, a ostatak vremena šutimo dok se isto događa drugima, onda zapravo nemamo zajednicu. Imamo samo puno pojedinaca koji čekaju da dođe red na njih.