U atmosferi postepeno rastuće kriminalizacije znakova međunarodnoga radničkog pokreta, dok se istovremeno normaliziraju znakovi nacionalnih fašizama, htjeli smo se o Prvome maju ukratko osvrnuti na jedan od znakova koji je nama važan i koji je također u zadnje vrijeme počeo privlačiti pažnju ne samo policijske represije u Zagrebu.

Vrlo često kada se na prosvjedima u Zagrebu pojavimo sa svojim zastavama, netko priđe i pita nas što znači ta zastava. Zadnja dva puta je prišla i policija, što je u jednome od slučajeva nosioca zastave stajalo i prekršajne prijave, što se drugi put vjerojatno ipak nije dogodilo, mada je policija svejedno imala potrebu da zabilježi tko to opet nosi crveno-crnu zastavu, ali prerano je da bismo mogli već zaključiti koje će biti konkretne posljedice toga bilježenja – s policijom se nikad ne zna.

Što, dakle, znači ta crveno-crna zastava? Odgovor će zasigurno varirati ovisno o tome koga pitate: anarhija, anarhokomunizam, anarhosindikalizam, slobodarski komunizam i slobodarski socijalizam bit će pet najčešćih odgovora (abecednim redom) koja ćete pritom čuti. Za neke drugar/ic/e unutar šireg slobodarskog pokreta ove nijanse u značenjima mogu biti i značajne, a za neke su manje bitne, jer doista se radi o nijansama, no ono što je očito iz svakoga od ovih pet odgovora je da se radi o znaku iz slobodarskoga krila radničkoga pokreta.

Nema sumnje da je ovu zastavu najviše proslavila španjolska revolucija 1936. godine, kada se značajan dio španjolskog radništva, pogotovo u Kataloniji, ali i drugdje, odlučio braniti od fašističkoga državnog udara provođenjem slobodarske komunističke revolucije, unutar koje su glavnu ulogu igrali sindikati udruženi u Nacionalnu konfederaciju rada (CNT, anarhosidnikalisti) i anarhističke grupacije udružene u Iberijsku anarhističku federaciju (FAI), uz značajnu potporu Radničke partije marksističkog ujedinjenja (POUM, marksisti antistaljinisti) i pojedinih (ali ne svih!) sindikata iz Generalne radničke unije (UGT, marksistički sindikalisti, vezani za Socijalističku radničku partiju Španjolske). CNT i FAI nosili su crveno-crne zastave i te su se slike proširile svijetom, trajno zapečativši vezu anarhizma i crveno-crne zastave.

Španjolski CNT i FAI, međutim, nisu prvi korisnici ove zastave. Najraniji spomen anarhističke crveno-crne zastave koji je trenutno historiografski nesumnjivo poznat zapravo nije vezan za neki sindikat, nego za talijansku sekciju prve Internacionale (Međunarodnog radničkog udruženja), iz koje potječu sve glavne struje (ne samo talijanskog) modernog anarhizma: uključujući (sintetički) federalizam, insurekcionalizam i sindikalizam.

Naime, u travnju 1877. godine, u zadnjim mjesecima što je Internacionala službeno još postojala, grupa internacionalista anarhista, među kojima Errico Malatesta i Carlo Cafiero, došli su na apeninski masiv Matese kako bi dali primjer organiziranog socijalističkog ustanka. Nakon prvog okršaja s policijom i carabinierima i poslijedičnog regrupiranja, grupa internacionalista u nedjelju 8. travnja ujutro ulazi u naselje Letino. Zauzimaju zgradu lokalne uprave, spaljuju vlasničke listove pred stanovništvom okupljenom na trgu, razbijaju mjeru kojom se mjerio porez na obrađeno žito, razbijaju sliku kralja Viktora Emanuela II i objašnjavaju okupljenom stanovništvu ciljeve socijalne revolucije. Navodno je čak i lokalni župnik intervenirao na skupu da bi rekao okupljenima da nema suštinske razlike između Evanđelja i socijalističkih ideala.

Već poslijepodne, naši su internacionalisti bili u naselju Gallo, gdje su ponovili postupak. Nakon toga su vlasti angažirale dvanaest tisuća vojnika da suzbiju ustanak i pohapse inicijatore, koji će postati poznati kao „Mateška banda” (la Banda del Matese). Nakon par dana otpora, cijela grupa je pohapšena 12. travnja 1877. Prema policijskim izvještajima, Mateška banda je ove ustanke obilježavala crveno-crnim zastavama.

Neki povjesničari spominju i neke ranije talijanske pojave crveno-crnih zastava u kontekstu prve Internacionale i anarhizma, ali čini se da ne navode izvore za taj detalj.

Vjerojatno neovisno o ovim događajima, ali očito vezano za iste međunarodne organizacije, neki izvori spominju pojavljivanje crveno-crnih zastava i na radničkim prosvjedima u Gradu Meksiku 14. prosinca 1879. godine, gdje je bina za govornike bila dekorirana transparentom s natpisom „La Social, Gran Liga International”. Poznato je da su meksičke sekcije prve Internacionale također bile vezane za federalističku/anarhističku frakciju, sa sjedištem u St. Imieru (u švicarskoj Juri), baš kao i talijanska sekcija.

Nakon ovih pojava, sve se češće crveno-crna zastava javlja u raznim anarhističkim kontekstima, prvenstveno unutar romanskog govornog područja u Europi (Italija, Švicarska, Francuska, Španjolska, Portugal…), ali i u raznim latinoameričkim zemljama, gdje se ona pojavljuje i u širem socijalističkom pokretu, ne samo vezano za meksički anarhizam, pa su se varijante crveno-crne zastave koristile npr. i u kubanskoj i u nikaragvanskoj revoluciji, između ostalih znakova koji su se koristili.

Porijeklo crveno-crne zastave nije sasvim jasno ni nesumnjivo dokumentirano, ali sve nas navodi na romansko govoreće federalističke i anarhističke sekcije prve Internacionale. Ona je u svakom slučaju postala jedan od raznih međunarodno prepoznatljivih simbola emancipacije i oslobođenja proletarijata, već i prije španjolske revolucije, koja je pak dodatno popularizirala ovu zastavu i učvrstila njezin status. Zato je ona danas jednako važna svakoj većoj struji modernog anarhizma i zato je, kao simbol koji sjedinjuje anarhiste raznih tendencija, važna i nama u Centru za anarhističke studije.

Ne očekujemo da će ova spoznaja rehabilitirati status ove zastave pred represivnim aparatom u Hrvatskoj, naprotiv. Nije ovo radi njih ni napisano! Napisano je tek kao skromni doprinos pamćenju i prepoznavanju onoga što nam buržoaska propaganda želi izbrisati iz pamćenja: da nismo tu od jučer i da je drugačiji svijet moguć!

Za one koji žele znati više:

• Leonardo Bettini, Bibliografia dell’Anarchismo. Periodici e numeri unici anarchici in lingua italiana pubblicati in Italia (1872-1971), vol. I, tomo 1, Firenze, Crescita politica, 1972.
• Leonardo Bettini, Bibliografia dell’Anarchismo. Periodici e numeri unici anarchici in lingua italiana pubblicati in Italia (1872-1971), vol. I, tomo 2, Firenze, Crescita politica, 1976.
• Pier Carlo Masini, Storia degli anarchici italiani da Bakunn a Malatesta (1862-1892), Milano, Rizzoli, 1972.
• Gastone Manacorda, Il movimento operaio italiano attraverso i suoi congressi. Dalle origini alla formazione del Partito socialista (1853-1892), Roma, Editori riuniti, 1973.
• Giampietro Berti, Errico Malatesta e il movimento anarchico italiano e internazionale (1872-1932), Milano, FrancoAngeli, 2003.
• John M. Hart, Anarchism and the Mexican Working Class, 1860-1931, University of Texas Press, Austin, 1987.