Dosta se o tome proteklih tjedana pričalo, mjeseci. Aktualna tema. Lokalni izbori. Pa da prozborimo i o aktualnoj temi, makar da je iskoristimo kao povod.

Odem ja glasati, da, gotovo redovito.
Nije anarhistički ići glasati?
Pa nije, ne. Nije principijelno anarhistički ići davati nekome legitimitet da četiri godine upravlja javnim – dakle i tvojim – novcem, da donosi odluke koje se tiču tolikih ljudi, a da te ljude ne pita više ništa u sljedeće četiri godine.

Odiozno je, kad razmisliš, kad obratiš pažnju na svoj želudac, uzimati učešća u državnim izborima, za parlament i predsjednika – gdje se daje nekome da odlučuje, uz ostalo, o ratu i miru, o ratnim avionima i vojnom roku, u pitanjima u kojima se monstruoznost države i predatorske geopolitike najjasnije očituju. Dakle, goleme strukture društvenog inženjeringa propagandom i golim nasiljem, organizirano masovno šalju ljude u međusobno ubijanje. To postoji. To se događa. I sad ćeš ti zaokruživanjem Milanovića izraziti što? Umjerenu rezervu spram pretjerane ratne retorike EU? Uu!

Na lokalnim pak izborima, naročito u našim već prejebano izizrugivanim veličinicama i usitnjenostima općina i županija – apsurdno je uopće imati političko predstavništvo, kad su sva pitanja komunalna, neposredna, susjedska, i može se o njima bez ikakvih praktičnih teškoća odlučivati neposredno, samoupravljački, kako i sugerira sintagma “lokalna samouprava”. Nisu općine sitne, nego su načelnici i pročelnici krupni.

Sjajna je i istinita ona anarhistička – “kad bi izbori nešto mijenjali, bili bi zabranjeni”. Misli se, kad bi mijenjali ono bitno: klasnu podjelu na eksploatatorski kapital i eksploatirani rad, te nasilje kojim država brani kapital od moguće ili stvarne pobune rada, a što je državi temeljna svrha i odrednica.

Anarhizam je škola socijalizma koja zaista i još uvijek misli da se od kapitalizma i države treba osloboditi, te da je to moguće. Anarhizam je škola socijalizma koja ne očekuje da će do oslobođenja od kapitalizma i države doći izbornim putem, dapače, smatra to nemogućim. (Koliki je faktor na tom putu k oslobođenju izborna igra, odnosno odnos autonomnog radničkog pokreta spram ovih ili onih stranaka i vlada, i vlada spram pokreta… ide li koja vlast pendrekom ili pacificirajućom reformom… o tome se može i treba misliti i razgovarati.)

Do oslobođenja od kapitalizma i države, po anarhističkom shvaćanju, doći će kroz direktnu i prefigurativnu akciju radničke klase, odnosno eksploatiranih i isključenih klasa, ako hoćete u množini; kroz organiziranje u grupe, organizacije, sindikate, zadruge, saveze i konfederacije, koje pod krilaticom “stvaranje novog svijeta u ljušturi starog” stvaraju društveni bujajući život na samoupravnim, solidarnim, humanim, ekološkim osnovama mimo i kontra kapitalizma i države, mimo sada vladajućih modela društvenih odnosa hijerarhije, dominacije, eksploatacije.

U tom bujanju novog slobodnog svijeta u anakronoj sve tješnjoj ljušturi starog svijeta dominacije i eksploatacije, dolazit će do konflikata, a vladajuća klasa će se koristiti nasiljem u obrani svojih privilegija. To nije proročanstvo ni kvalificirano prognoziranje, to znamo iz povijesti, iz baštine radničke borbe i iskustva, iz osvrta na današnjicu i aktualnosti. Jednostavno, kapitalističko barbarstvo nasuprot radničkoj solidarnosti kao najboljoj strategiji samoočuvanja. Kraće, klasna borba.

U toj klasnoj borbi u kojoj živimo kroz desetljeća, stoljeća, bogami i tisućljeća, sada je na snazi parlamentarna liberalna predstavnička štono kažu demokracija. U toj pak izbornoj igri za vlast sudjeluju razni takmaci, od kojih bi neki da prošire prostore slobode, da umanje patnje potlačenih klasa, ili posebno ranjivih manjina, da smanje rasipanje javnog novca boljim rukovođenjem i smanjenjem korupcije, da smanje zagađenje, da poprave javno zdravstvo, da pošalju poruke mira i suradnje kroz javne medije. Pa sve hvalevrijedne stvari, što. Imaju i drugi takmaci, koji imaju druge prioritete. I zaista nisu svi isti, ni moralno, ni političkim programom. Iako je iz anarhističkog očišta sve to samo sudjelovanje u davanju i osnaživanju legitimiteta državi, a koja ne može biti legitimna da se na glavu nasadiš. A drugo, i ta moralnost neke nove političke stranke i zalaganje oko inicijalnog programa ima svoj vijek trajanja (preporučujem Ne glasujmo, organizirajmo se!).

Ipak, pođem ja glasati, često, gotovo redovito. Imam neke znance i prijatelje koji su involvirani u to, pa im, za ljubav, pođem dati glas. Nisam ih uspio nagovoriti da ne polažu svoje svježe mlado tijelo na oltar za hranu monstrumu kapitalističke države i njezinih lažljivih ljudožderskih rituala – praktični su to ljudi s obje noge na zemlji.
Lako to, navuku mene mediji čak i na navijanje, pa i za parlamentarne i predsjedničke izbore. Pratim predizborne kampanje i ankete, kao što se prati nogometno prvenstvo, Eurosong… imam favorite, razumijem se. Pratim ja i HNL – trener kluba ili glavni igrač prijeđe usred sezone u konkurentski klub – znači totalna šprdnja i s pukim ferplejem, kamo li s etosom lojalnosti bojama kluba i navijačima – i mi budale i dalje klikamo na te vijesti, a teži slučajevi idu i na utakmice. Sa svim time i sobom u tome se ja svakako sprdam, autoironičan sam, kao. Ali svejedno, bilo to autoironično i kritički, previše gledam televiziju i vršljam po novinskim portalima. Sam sebi, sebi na očigled, ispiram mozak golemim količinama svakodnevnih vijesti, otupljujem oštricu, navikavam nepce na đank. Pravdam sebe kako živim u provinciji, fali mi drugova za artikulirano lokalno djelovanje u kakvo zaista vjerujem. Zapravo se radi o ovisničkom ponašanju, ovisničkom o sitnim dopaminskim kolačićima news portala i youtubea s telefona, koje kolačić po kolačić, zalogajčić po zalogajčić, pojede slobodno vrijeme u danu, u tjednu, u godini, u životu.

Poput slobode same, i anarhističko je političko djelovanje istovremeno i prekrasan široki potencijal i pustopoljina visoke trave bez putokaza, bez utabanih staza, bez nekog konačišta onamo kao cilja za dnevnu dionicu pješačenja. Gotovo sve treba od nule, barem u našim krajevima bez anarhističke tradicije i uigranih organizacija. A ljudi izbjegavaju slobodu, jer je sloboda isto što i odgovornost, samo zavisi imenuješ li privlačnu ili neprivlačnu stranu iste stvari. O slobodi se pjeva, a odgovornost se izbjegava.

U svoju obranu oko izlaženja na glasanje, ipak mislim da ne treba praviti preveliku frku oko toga. Nije SASVIM svejedno tko će biti na vlasti, makar se radilo o dlaci. Pa ako ljudi žele manje zlo, neka ih. Ljudi šalju sms-ove na Eurosong, pa što ćemo sad. Puno sreće pokretu koji će svim grešnicima popovati, bez humora, ironijskog odmaka i sućuti za male ljudske gluposti i navijačka nagnuća.
Biranje manjeg zla je u nekim povijesnim okolnostima i pitanje života i smrti. Slavni španjolski CNT je u svom klasičnom periodu u prvoj polovici 20. st. znao prekinuti svoj programatski bojkot izbora te organizirano glasati za reformiste koji će proglasiti opću amnestiju za političke zatvorenike, i osloboditi tisuće njihovih drugova iz zatvora. Nije beznačajno. Ha i mala antikorupcijska mjera, koja omogući nešto učinkovitiju reakciju javnog zdravstva, može činiti razliku između života i smrti. Afera Medikol, na primjer, sjeme im se zatrlo. Ono što je ključno jest autonomija radničkog pokreta od partija – nikakva lojalnost ni podrazumijevana podrška sindikalnog članstva ikakvoj partiji. Možda glasamo, možda ne glasamo. Članovi partija ne mogu na delegatske i izvršne pozicije u sindikatima, statutom sindikata – anarho_sindikata.

Mi anarhisti ne bi trebali popovati ljudima oko izlaženja na glasanje, uostalom, većina je već s nama po tom pitanju – izlaznost je, plaču politolozi po medijima, strašno niska. Glasanje naime nije problem, jer je to jedan individualni, intiman čin, obavlja se iza paravana. Glasanje je nešto poput mokrenja, ili kopanja nosa. Što imaš o tome govoriti. To nije nešto nečasno, sramno, ali o tome se nema što javno pričati. Predstavnička demokracija je, kao i kanalizacija, ukupnost mnogih intimnih činova u zahodu. Kao kad nađu tragove ovih i onih droga u kanalizaciji, pa se zna koliko se u populaciji konzumira kokain, tako se i po rezultatima izbora mogu prepoznavati neke preferencije u narodu, tj barem onog malog segmenta koji glasa.

Nego daj radije da mi anarhisti, revolucionarni sindikalisti, slobodarski socijalisti… izlazimo sa pozitivnim prijedlozima – s afirmacijom što hoćemo, i da to prakticiramo u organizacijama koje ćemo stvoriti. Jasno je ljudima koji je doseg jednog listića u kutiji. Pridobijmo ih za nešto zaozbač, nešto zauprave. Pridobijmo budućim prestižem našeg pokreta sve dobronamjerne, energične, bistre mlade ljude kakvi se danas spremaju na elektoralni aktivizam za neku stranku, pristaju staviti ime na listu za gradsko vijeće, gradski kotar, ili one koji želeći svoj profesionalni život usmjeriti u nešto društveno pozitivno svoje mlade ruke sputaju u uškopljenom bezubom kompromitiranom NGO sektoru.

Jebeš lajfstajl puritanstvo, idemo se zaprljat od delanja – našeg delanja – u nečistom šarenom iščašenom svijetu, među radničkom klasom, sastavljenom od kako plemenitih luzera tako bogami i fukare, sa svim nijansama između.