Kad sam bio mlad ja sam bio anarhist! A sad… Sad, na pragu četrdesete… pa, i sad sam. Doduše, uslijed nekoliko uobičajenih životnih procesa i faza, zamrla je moja aktivnost, a također su se zamutile i izblijedjele sve one jasne, rezolutne formulacije uvjerenja, svi oni spremni debatni argumenti. Izdušio je tlak iz orgulja klasične anarhističke retorike, i sada mi ona zvuči više kao… kao evo ovaj dječji sintisajzer ovdje, s kojim moj život trenutno ima puno više veze. I sad, kad hvatam malo vremena, kad vidim da mi se uhvatila prašina i paučina po osjećaju dužnosti za svijet oko sebe, red je da posvetim svom političkom uvjerenju trenutke sabiranja koje mu dugujem, da ga isprašim, presložim, i da opet krenemo, da idemo dalje. Daleko od toga da sam ja zreo i ostvaren čovjek, nešto zreliji sam tek utoliko što sam nešto stariji; a nedostatak starijih – već u značenju ne-studenata – je kronična boljka anarhizma u Hrvatskoj, koji je ili mladenačka stvar ili – ako se radi o starijima – neki umjetnički, estetski đir.

Kao student dvijetisućitih našao sam u toj tradiciji i mogućnostima anarhizma najviše smisla i inspiracije. Dvadesetprvo stoljeće – zar nije evidentno svakome tko želi oslobođenje od kapitalizma, svakome tko se uputio u “ponudu” na ljevici – treba biti stoljeće anarhizma, jer smo apsolvirali da su i lenjinizam i socijaldemokracija doživjeli bankrot. To mi se kao studentu činilo banalno jasno, a činilo se i kao globalni duh vremena, barem za ljevicu – opći prezir prema “trećem putu” Blaira i Schroedera, neoliberalizam kao najgora riječ, antiglobalizam/alterglobalizam, Seattle, Genova, Rage Against the Machine, Manu Chao, zapatisti, grčki rioti, blokade fakulteta… A govor o lenjinizmu, o Titu i partiji, bio je posprdan, ironičan. Kao Good Bye Lenin, kao Brešanov Maršal, kao Let3 u uniformama JNA. Nismo imali sjećanje na SFRJ, imali smo samo pop-kulturne reference čute od starije ekipe. Usput da se podsjetim, na studiju sociologije “crvenoga” filozofskog u Zagrebu nije bilo kolegija o Marxu. Stroj za pranje (pere-strojka) navijen devedesetih još nije bio završio ispiranje i centrifugu.

Mladi um je bistar i brz, kao potok tik iz izvora. Ideje za njega imaju zaista svjetotvornu snagu – u mladom umu riječi zaista imaju značenja; pojmove i ideje razmatraju u suradnji intelekt i srce, u zdravom skladu koji zovemo autentičnošću. Što drži vodu činjenično i logički, i što puni pluća svježinom, i srce toplinom, to je to. Anarhizam je to. Eh, da mlada osoba nađe društvo, kulturu, u koju će uklopiti svoju autentičnost, gdje će nastaviti život i razvijanje u skladu sa svojim uvjerenjima – bilo bi super. Ako već ne cijelo anarhijsko društvo, a onda barem da se uključi u postojeću, utemeljenu anarhističku organizaciju, u postojeći živ pokret… Bilo bi super, sve na svome mjestu. Riba u vodi, jelen u šumi. Stvar je međutim u tome što kod nas nije bilo takve organizacije, pokreta, kulture, a naši mladenački pokušaji nisu bili dovoljno značajni i održivi. Mnogo je ljudi procirkuliralo, a malo se toga realiziralo, i nije se ni do danas razvilo išta čime bismo se pohvalili. Bit će govora o tome, nastojat ću u ovom blogu, uz ostalo, obrađivati organizacijska iskustva – kojih bi se dosta moglo uvaliti u fasciklu “Dječje bolesti” – naravno u svrhu pouke, prenošenja iskustva za nova poduzimanja. I nastojat ću pisati autentično, nepretenciozno, pa će možda često zazvučati baš naivno pretenciozno, jer se neću štititi zadrškama kako ne bih ispao glup i naivan. A upravo su takve zadrške pretenciozne, i one su pogubne za duh. A duh vremena je upravo u tim zadrškama, u tim štonokažu izbjegavanjima “velikih narativa”, i tome slično. Vazda neke oprezne naznake prijedloga, vazda neka kriza na ljevici, vazda neki kultivirani pesimizam (jer valja pokazati da ti je srce na mjestu, ali da nisi naivna budala), vazda samo još analize, još kritike, pa još kritike, pa još gušće reference. Nipošto sinteza, nipošto dokuhavanje u geslo, u program, u komunikativan, čitljiv tekst, pratljiv govor! Time bi se ogolila naivna, djetinje jednostavna ideja – jednakost i sloboda, drugarstvo. Nikako se istrčati sa zanosom – to je neozbiljno, nemoj da bude parola i retorika. Ogolila bi se još i količina posla pred nama. Ogolilo bi se i nasilje kojim nam je zaprijećeno, o čemu ne volimo misliti. Kome se da nadmudrivati s kafanskim cinicima; tko žuri da trpi, u sljedećem stadiju razvoja pokreta, nasilje fukare?

Ako nekakva jasnija vizija posla pred nama, koraka, stadija, ciljeva, u čitkom, pojmljivom, jezgrovitom obliku ne kola u općoj javnosti, u našoj klasi, (pa makar se i više nego jedna socijalistička vizija laktale za prestiž) nego vlada opća “zadrška”, i ako ljudima ne pada na pamet da kao Kropotkinovi urarski radnici Jurske federacije Prve Internacionale kolektivno raspravljaju o socijalizmu koji sami imaju izgraditi, onda je jako teško započeti razgovor s “bližnjima”, s kolegama, rodbinom, znancima… Onda jasno da ni ja, mali anarhist prosječnih ljudskih sposobnosti, ne znam kamo bih se djenuo. Ne ciljamo svi biti renomirani teoretičari, čak ni influenceri. Ja bih recimo rado bio samo djelatan anarhist, anarhosindikalist, zadrugar, susjed, sugrađanin, među ljudima u svojoj sredini, u sredini koja nije glavni, pa ni veći, grad. U tome bi mi pomoglo da su naše pozicije i prijedlozi poznatiji u općoj javnosti. A to da naše pozicije i prijedlozi budu poznatiji među ljudima je propagandni rad (u poštenom, klasičnom smislu riječi propaganda, kao promocija ideje, ne u liberalnom “totalitarno pranje mozga” smislu riječi) i ovim blogom se obraćam prvenstveno istomišljenicima, da u oblikovanju te propagande razgovaramo o svojim pozicijama i prijedlozima bez rečene “zadrške”, bez perfekcionizma, kompleksa, s resursima koje imamo. Nije baš da se u anarhistički pokret ulazi s doktoratom. Također, nije da je u anarhističkoj literaturi, sceni i društvenim mrežama silan žamor.

Otvorimo razgovore na anarhizam.info! Ne mora razina biti akademska, ali neka bude autentična. Neka bude iz prvog lica. U tom svjetlu dajem si za pravo pokrenuti ovaj blog ovdje, na anarhizam.info, pod svojim imenom, imenom bez značaja.
“Pljuni na svoju facu i postani čovjek. Nek se čuje i tvoja riječ!”

P.S.
U trećem pasusu gore napisao sam bio za domaći anarhizam “nije se ni do danas razvilo išta čime bismo se pohvalili.” Dok je ovaj tekst malo ležao u ladici uslijed tehničkih pitanja sajta, u Srbiji se razvio golem studentski direktnodemokratski pokret, koji para luđačku košulju s društvenopolitičkog života naroda u Srbiji, a koji se inspirira, i preuzima rješenja koja nalazi korisnima, iz “Blokadne kuharice” zagrebačkih studenata iz 2009. koji su za izdavača te brošure o svojim metodama i iskustvima organiziranja odabrali naš Centar za anarhističke studije. Mreža anarhosindikalista, pokretač CAS-a, je u nizu studentskih prosvjeda koji su prethodili blokadama fakulteta 2009. podijelila tisuće letaka i objava na studentskim forumima propagirajući direktnu demokraciju kao osnovu studentskog organiziranja umjesto Studentskog zbora, rasadnika političkih karijerista, doprinijevši da u blokadi plenum kao format bude samorazumljiva stvar, i da onda bude tako živ, masovan i ozbiljan, da i petnaest godina poslije od toga ima odjeka, i to još kakvog.
Tako da, nikad ne žalimo truda. Ako sam u ocjeni prošlosti bio u krivu defetističkim raspoloženjem, kakvu li bih nepravdu defetizmom činio budućnosti?