Kao što joj naziv sugerira, anarhitektura označava poveznicu anarhizma i arhitekture. Pokret serazvija krajem 1950-ih i u 1960-ima, uz pojavu situacionističkih teorija kao reakcija na isfrustriranostpasivnim konzumerizmom modernoga svijeta. Samo imeAnarchitecturesklopljeno je 1970-ih i veže se uz radgrupe umjetnika okupljenih oko Gordona Matta-Clarka.
Marx teoretizira o otuđenju kao posljedici kapitalističkih načina proizvodnje, dok Debord smatra da kapitalizam stvara otuđene oblike potrošnje na način da sav socijalni život pretvara u spektakl. Pod njihovim utjecajem situacionisti su nastojali srušiti razliku između umjetnosti i svakodnevice, stvarajući subjekte koji bi bili aktivni stvaratelji samog života, a ne tek njegovi pasivni konzumenti. Za njih su gradovi performativni – oni svaki dan neprestano proizvode i obnavljaju naše prostor-vrijeme, a mi proizvodimo i obnavljamo njih. Ovakvo shvaćanje grada također podrazumijeva uočavanje da svatko od nas ima potencijalnu ulogu u oblikovanju istog. Situacionisti su u središte pozornosti stavljali slobodnu igru i sustav aktivnosti u umjetnosti, arhitekturi, filmu i književnosti kako bi u krajnosti oslobodili ljude od rada i svih sustava društvene potlačenosti. Predlagali su alternativnu uporabu postojećih objekata s ciljem oslobađanja ljudi od njihovih simboličkih značenja, primjerice, napuštanje i djelomično rušenje crkava, uništenje groblja, micanje umjetničkih djela iz muzeja i njihovo dijeljenje barovima. Sav urbanizam odbacivali su kao buržujski. Kao što je za Deborda urbanizam “kapitalističko osvajanje prirodnog i ljudskog okoliša”, on je za situacioniste projekcija društvene hijerarhije u prostoru, a ceste, travnjaci, prirodno cvijeće i umjetne šume romantiziraju tu podložnost.
Pod utjecajem Situacionističke internacionale nastaje niz teorijskih projekata, ali i konkretnih praksi koje zagovaraju prije svega osvještavanje i korištenje čovjekove slobodne volje. Nizozemski umjetnik Constant Nieuwenhuys razvija program Novog Babilona u kojem se: “…ludično društvo kroz igru i umjetnost oslobađa automatizacije produktivnog rada utilitarnog društva…”. Fleksibilnost unutarnjih prostora ovog sklopa oslobodila bi nomade (ljude) od uobičajenog doživljaja vremena i prostora te im omogućila da sami stvaraju svoj vlastiti doživljaj.
Ove začetke anarhitekture nastavlja američki konceptualni umjetnik Gordon Matta-Clark. Svoju umjetnost veže uz arhitekturu, zbog čega je i završio studij u New Yorku. Njegova ideja destrukturiranja bavi se postojećom strukturom zapuštenih dijelova grada, a proizašla je iz stava da on sam ne može doprinijeti društvu gradeći nove strukture te time potaknuti ikakve promjene i razlike u odnosu na postojeće stanje. Smatrao je da se arhitekti ne bave dovoljno građevinama koje su već u raspadu, već se zanimaju za one koje su spremne za uklanjanje kako bi ih zamijenili sa novim objektima. Doslovnim rezanjem zgrade Matta-Clark bi otkrivao nove vidike i prolaze koje bi građevina stvorila te time ispitivao definiciju arhitekture prema načelu strukturne stabilnosti i granice mogućnosti stanovanja. Svojim radom pokazao je da postojeće zgrade mogu unaprijediti arhitekturu čak i u odsutnosti “izvornog arhitekta”.
Jedan oblik primjenjivanja ideja anarhitekture bio je i tzv. culture jamming. Grupe poput Space hijackers ili Team7 bavile su se kreativnom uporabom prostora koja nastoji umanjiti autoritet arhitekture. Space hijackers bila je grupa anarhitekata osnovana početkom 1999. godine u Londonu. Borila se protiv neprestanog opresivnog zadiranja institucija, korporacija i urbanista u javne prostore te su se protivili načinu na koji se javni prostor razara i postaje prostorom za ostvarivanje profita korporacija. Opirali su se načinu na koji vlasnici i upravitelji prostora stavljaju njegove korisnike pod sve veći nadzor i kontrolu. Borili su se protiv potiskivanja i uništavanja lokalne kulture u ime globalnog ekonomskog napretka. Različitim akcijama pokušavali su podići svijest o problemima unutar prostora i time promijeniti način na koji bi se ti prostori koristili i percipirali u budućnosti.
Glavna im je namjera bila ukidanje hijerarhije unutar prostora i povratak javnog vlasništva. Space hijackers time su htjeli promijeniti način na koji se percipira posjedovanje i korištenje prostora te same njegove korisnike staviti u ravnopravniji položaj.
“We want to have a say in how we all exist within public space, on where and how we meet…”.
Američki arhitekt Lebbeus Woods, značajan po eksperimentalnoj arhitekturi, bio je jedan od rijetkih koji su političnost shvaćali kao sastavni dio ove discipline. Govorio je o arhitekturi oslobođenoj od hijerarhija, unutar koje čovjek živi gdje i kako želi. Objašnjava kako dugotrajnost hijerarhijskog sustava proizlazi iz “samoočuvajuće” kulture koju on čini, ali da suvremeno društvo nije samoočuvajuće, već se transformira, teži dinamičkoj ravnoteži. Konstantna promjenjivost cjeline čiji dijelovi u nekoj količini zadržavaju određenu autonomiju, slobodu širenja ili trenutnog uništenja zato ne može djelovati unutar totalitarnog sistema. U tom smislu Woods stvara pojam slobodnog prostora (freespace), “naknadu za izgradnju unaprijed zamišljene vrijednosti, upotrebe ili značenja”. To su prostori bez unaprijed određenih programa upotrebe. Njih je teško nastaniti – namijenjeni su onima koji su spremni zamisliti načine na koje će ih nastaniti. Slobodan prostor, dakle, prisiljava korisnika da ga istražuje, a potom oblikuje i koristi.
“So long as the concept of hierarchy dominates architecture (…), architecture will stay rooted in classical models, at the urban and building scales alike. So long as architecture stays rooted in classical models (…), it will continue to express an old, even archaic, idea of knowledge. So long as architecture expresses another idea of knowledge than that which best serves the present conditions of living (…), architecture will be a regressive force in the world of human affairs, even of human existence itself…“
Pojam slobodnog prostora Woods je predstavio projektom Berlin Free-Zone iz 1990.
Projekt predlaže izgradnju skrivenog grada unutar onoga koji se tada oblikovao (nakon pada Berlinskoga zida). Ovaj grad sastoji se od niza unutarnjih krajolika koji međusobno komuniciraju velikom brzinom koristeći se električnim uređajima u stalno međusobno promjenjivim interakcijama. Pristup komunikacijama i drugim mrežama, trenutno rezerviranih za glavne institucije vlade i trgovine, neograničen je i slobodan. Koncept prostora, kao skloništa ili prebivališta, ne mijenja se u ovom projektu, ali se rekonstruira interakcijama njegovih stanara. Predstavlja nove mogućnosti. Izgrađen je na slobodnom dijalogu pojedinaca, njeguje se njihovom kontinuiranom spontanošću i igrom, a ne konformizmom i predvidljivošću. (ovo može velikim slovima) “Slobodan prostor” za Woodsa nije ni novi uvod u arhitekturu niti izostavljen iz nje u smislu prostornih kvaliteta. To je, ustvari, obnavljanje općeg arhitektonskog znanja, bitan kritički instrument. Sav projektirani prostor apstraktan je i samoreferencijalan slijedeći pravila koja podupiru određene sustave reda. Ono što je novo u projektu Berlin Free-Zone jest javno demaskiranje te činjenice i naknadni kritički stav prema projektiranju prostora.
Okolnosti u kojima smo se zatekli (naročito na ovim prostorima, ali i u svijetu), a koje se itekako tiču naše struke i odgovornosti koje ona nosi, tjeraju nas da konstantno preispitujemo granice svega što trebamo uzeti u obzir pri projektiranju, ali i činjenicu da smo mi odlučujući faktor u “kreativnoj fazi” projektiranja. Potrebno je pitati se: uključujemo li dovoljno u svoj kreativni proces nearhitekte? I na koji bi način to moglo doprinijeti organizaciji društva te okolini u kojoj boravimo?
Ovaj članak izvorno je objavljen u u 9. broju 303 [Tristotrojke], studentskom časopisu za arhitekturu, dizajn i umjetnost, u prosincu 2025. Cijeli broj možete pročitati na: https://tristotrojka.org/#tristotrojka.
Bert Theis. (2012). Illegitimate Heirs of the Situationists. berttheis.com. Preuzeto 6.10.2025., s https://berttheis.com/situationists/
Burcu Köken. (2015). DRAWING AS A “CRITICAL ACT”: FICTION AND THE UNCONVENTIONAL ARCHITECTURE OF LEBBEUS WOODS. etd.lib.metu.edu.tr. Preuzeto 13.10.2025., s https://etd.lib.metu.edu.tr/upload/12619367/index.pdf#page=30&zoom=100,90,675
Jorge Otero-Pailos. Creative Agents. Preuzeto s Future Anterior: Journal of Historic Preservation, History, Theory, and Criticism, Summer 2006, Vol. 3, No. 1 (Summer 2006), pp. ii-vii
Kontrec, Z. (2005). Arhitektura je politička izjava. anarhisticka-biblioteka.net. Preuzeto 5.10.2025., s https://anarhisticka-biblioteka.net/library/zvonimir-kontrec-arhitektura-je-politicka-izjava
Lebbeus Woods. Heterarchy of Space. archive.bridgesmathart.org. Preuzeto 13.10.2025., s https://archive.bridgesmathart.org/2002/bridges2002-311.pdf
Space Hijackers. Introduction. www.spacehijackers.org. Preuzeto 5.10.2025., s https://www.spacehijackers.org/html/history.html
SLIKE:
Gordon Matta-Clark, Splitting, 1974: Rad se sastoji u vertikalnom prorezu na drvenoj kući u četvrti u New Jerseyju, planiranoj za rušenje u sklopu projekta urbane obnove. Upravo je mogućnost transformacije zapuštenih predgrađa bio razlog Clarkovog odabira građevine za svoju intervenciju. (izvor: https://publicdelivery.org/gordon-matta-clark-splitting/)
Constant Nieuwenhuys, New Babylon, 1961 (izvor: https://nieuweinstituut.nl/projects/work-body-leisure/constant-nieuwenhuys)
Circle line parties on the London Underground: Space Hijackers organizirali su više zabava u londonskoj podzemnoj željeznici. Javni prostor u kojem se ljudi susreću, ali ne pričaju, postaje mjesto druženja i plesa. (izvor: https://www.spacehijackers.org/html/projects/circle5/circlelineparty5.html)
Lebbeus Woods_Berlin Free-Zone 3-2 (izvor: https://www.tumblr.com/strathshepard/48421393675/lebbeus-woods-berlin-free-zone-3-2-1990-a)