Postoji li grad u kojem se anarhist osjeća dobro? Umjesto rasprave s nekim velikim idejama o idealnim anarhističkim gradovima, utopijskim federacijama farmi, tvornica i radionica, odlučujem pretvoriti ovaj tekst u kratki komentar o nečemu što nam možda nedostaje u nastojanju da postignemo radikalne društvene promjene. Često kada govore o urbanom prostoru, anarhisti vide samo probleme, materijalizacije kapitalizma i nepravde, zidove i ograde, asimetrije moći i otuđenje. Anarhistički autori, poput Thoreaua, Zislyja ili AbdelRahim, često se zalažu za povratak prirodi, ruralnim ili čak divljim idiličnim komunama. Gotovo svaka vizualizacija anarhije u prvom planu imat će uzgoj povrća u nekom vrtu okruženom zelenilom. Ipak, cijela povijest modernog anarhističkog pokreta odvijala se uglavnom na vrućem gradskom asfaltu, među dimnjacima tvornica i među barikadama na bulevarima.

Kad ovo kažem, ne zanemarujem ni manhnovština, ni Zapatiste, ni mnoge druge ruralne pokrete koji su nam oduvijek lakše dopirali kao primjeri uspjeha anarhističke ideje. No ipak, većina ljudi koji se danas identificiraju sa slobodarskim idejama žive u gradovima. Ne želim pokušavati dokazati da je jedno vrjednije od drugog, a kamoli da je grad anarhističkije mjesto od sela. Naprotiv. Namjeravam zamisliti postoji li nešto u gradu od čega možemo početi, da te ulice i zgrade učinimo potentnijima za anarhiju, jednakijima, kooperativnijima. Možemo li vidjeti isti potencijal u ulicama kao što vidimo u idiličnim krajolicima zajednički kultivirane prirode?

Ne vozim auto. Čitatelji stranice poput ove vjerojatno su jedina populacija koju poznajem kojoj je ovo sasvim normalna izjava tridesetogodišnjaka. Ali činjenica je da je auto dio ‘normalnog’ života. Vožnja, traženje parkinga, plaćanje kredita za limenog ljubimca jednostavno su norma, kao i primanje plaće za posao, plaćanje poreza i slični naizgled neizbježni kompromisi sa ‘stanjem stvari’ danas. Meni osobno ne smeta što ne vozim auto. Često se vozim javnim prijevozom, biciklom ili me netko drugi vozi: prijatelji, djevojka, Uber itd. Zahvalan sam svima koji me voze okolo, ali to je zapravo relativno mali broj ljudi i situacija. Ako govorimo o tome koliko je život zbog toga kompliciraniji, svest ću to na poznatu poslovicu: tko hoće – nađe načina, tko neće – nađe izgovor. Hodanje i bicikliranje majka su dobrog provoda s gradskim krajolikom u kojem živiš.

Činjenica da ne vozim nedavno se spojila s još jednom stvari, a kombinacija te dvije potpuno je promijenila moju perspektivu na grad kao prostor stanovanja, produžetak mog životnog prostora, prošireni dom, susjedstvo kao zajednicu itd. Naime, dobio sam bebu. Moja partnerica nije mogla nigdje ići prvi mjesec, a roditeljstvo je stvar koja se uči u hodu, pa sam svaki dan završio lutajući po susjedstvu kako bih kupio sve što nam je trebalo – u trgovinu po pelene, vatu, hranu za pse i mačke, zatim u trgovinu s lokalnim voćem i povrćem gdje nabavljam svu hranu za kućanstvo (ali sada češće po svježi kupus kao oblog za grudi), i na kraju ljekarnu po stotine krema, lijekova, minerala, praškova i tko zna čega još dok ne shvatite da vam ne treba ni polovica toga i da vam zapravo ne trebaju obje bake i šest teta da biste slušali medicinske savjete.

Dakle, danima je moja rutina bila priprema popisa, uzimanje maske i vrećica, zatim šetnja do prometnog ugla s trgovinom i ljekarnom, zatim prelazak ulice kako bih kupio krafne i kruh u pekari, nastavljajući glavnom ulicom do javne ljekarne zbog nekih pogodnosti koje nude. Nakon toga bih skrenuo u manju pješačku ulicu gdje je trgovina, prošetao kroz susjedstvo natrag kući prolazeći pored parka ili mora. Na svakoj stanici, vrećice bi postale punije. Na kraju bih bio natovaren do te mjere da bi cijelo susjedstvo znalo da sam upravo izašao iz trgovine dok sam jednom nogom gurao paket pelena po podu jer se nisam mogao sagnuti da ga podignem dok mi netko nije pomogao i stavio ga u ruke.

Ova šetnja traje ukupno oko 15 do 20 minuta pješice. Uključujući zaustavljanja i kupovinu, to je otprilike sat i pol duga šetnja po malom području od nekoliko ulica. Moglo bi biti i kraće, ali kada je kod kuće intenzivno s brigom o novorođenčetu, stati negdje u parku na dvije minute ili krenuti dužom rutom preko obale, mala šetnja uz more je malo brige o sebi. Možda se čini nepravednim prema majci djeteta koja ostaje kod kuće i obavlja teži dio posla, ali je dobro za mentalno zdravlje našeg malog kolektiva.

Prvih nekoliko dana sve sam radio s nekim automatizmom i nastojeći da sve bude brzo gotovo. Onda su se dani tako nastavili, ali počeo sam uživati. Razgovaram s prodavačem, malo komentiram kako je beba sa ženom za pultom u ljekarni – koja se navikla na moja glupa pitanja. I smiješim se kako u maloprodaji uvijek slušaju isti Oliverov album.

U vrlo kratkom vremenu, ta rutina rodila je intiman odnos s prostorom i ljudima koje sam upoznao, s kojima sam dijelio djeliće dnevnih uzbuđenja. Onda, na kraju, postao sam ne samo Šerpa nosač već i Masai tragač staza, gdje urbani prostor može imati svoju vlastitu ‘plemensku’ inteligenciju. Počeo sam primjećivati besmislice, pratiti tragove svojih susjeda i njihove rutine, poput toga gdje tko sjedi na terasi ili balkonu bara, kada je u ljekarni manje gužve, gdje živi starija žena koja mi je pomagala odabrati kupus i kako su časne sestre zapustile vrt samostana koji je nekada bio najljepši u tom kraju. Odjednom, nakon dugo vremena, susjedstvo je postalo susjedstvo u smislu u kojem je bilo kada sam bio u osnovnoj školi i poznavao svaku parcelu na putu kući iz škole, svako zujanje i rupu na zidu, svako dijete i svakog psa. Sve samo zato što sam nekoliko dana zaredom hodao istom rutom do iste trgovine s istom namjerom.

To je taj kratki spoj koji je nastao između anarhije i grada. Grad nije samo užurbana asfaltna baza otuđenih poslovnih ljudi i dehumaniziranih radnika, grad je prostor svakodnevnog života u kojem se složeni ljudski i politički trenuci isprepliću na dohvat ruke, u ljudskoj mjeri koraka – daleko od očiju velikih sustava, institucija i vizija.

Moj začin u trgovinu dolazi s dvije farme u Muću, selu udaljenom oko 40 km. Polutvrdi sir je s obiteljske mljekare u Sinju, gradu iza brda. Žena u trgovini daje besplatne uloške beskućnici. Kolega iz osnovne škole koji je bio maltretiran, nazivan glupim i nespretnim, danas je sjajna i iskrena osoba koja radi na blagajni trgovine – čiji je suvlasnik – i besplatno dijeli svježe povrće siromašnima. U mom susjedstvu ne postoje samo Airbnb apartmani, kako se često doživljava, i djeca još uvijek udaraju loptama po garažnim vratima.

Svaka od ovih rečenica ima svoj mikro-politički potencijal, svaka je sjeme neke zajednice koja se tek treba ujediniti. I kao što nije svaki uzgoj hrane košnja kombajnom na smeđem moru ništavila, negdje drugdje postoji vrtlarstvo sa stotinu vrsta zelenila, sjemenom koje dolazi iz ruke u ruku i pravih plodova prirode i ljudskog rada. Grad je više od same vreve i gužve. Grad je samo još jedna politička priroda čiji ekosustav ima više ili manje potencijala za ljudsku slobodu, rast i razvoj. Problem je u tome, da bi se taj potencijal vidio potrebno je hodati, a za mnoge od nas danas je to teško i lakše je suditi o stvarima s visine i udaljenosti.

Kažu da je pandemija popularizirala hodanje i urbani koncept takozvanog petnaestominutnog grada – grada u kojem se sve potrebne stvari nalaze unutar petnaest minuta hoda. Dakle, sada se veliki gradovi poput Beča i Pariza natječu kako bi svoje ulice učinili boljim za pješake i bicikliste kako bi postigli taj cilj od petnaest minuta. Ali ono što ovi trendovski koncepti planiranja ne naglašavaju dovoljno jest da nije bitno samo kako se negdje ide, već i zašto. To je temelj ponovnog otkrivanja pješačkog uličnog života. Ljudi u susjedstvu trebali bi imati privilegiju imati lokalnu trgovinu mješovitom robom, dobru javnu ljekarnu, zadružnu pekaru itd. Kad imamo nešto takvo, moramo to podržati i cijeniti kupujući tamo. I ja bih kupovao pelene od nekog lokalnog trgovca, a ne u lancu maloprodajnih trgovina. Iz takvih sitnica nastaje petnaestominutni grad.

Štoviše, ideju o gradu od petnaest minuta treba politizirati, smjestiti u društveni i intimni politički kontekst, lišen kritike urbanog karaktera prostora. Za bolju zajednicu i grad može se boriti korak po korak. Ne samo promatranjem, već i sudjelovanjem u tome, biti susjed, čovjek iz kvarta, šetač s torbom. Mutualizam je odgovor na pitanje postoji li takav grad u kojem se anarhist osjeća dobro. Trebamo grad od petnaest minuta s 15-minutnim anarhistima. Dakle, možda je prvi korak u borbi za grad, koji odgovara anarhističkom pojmu dobrog prostora, taj koji naglašava koliko nam automobili nisu potrebni. I koliko je političkog potencijala pred našim vratima.

Autor: Jere Kuzmanić

Izvorno objavljeno na Sul Books u travnju 2021.