Dana 2. veljače 2026., ono što je trebalo biti rutinsko slavlje sportske bronce pretvorilo se u ogledni poligon državne sile. Nakon što su rukometaši sletjeli u Zagreb zahtijevajući nastup Marka Perkovića Thompsona , a gradska vlast taj zahtjev odbila pozivajući se na zabranu ustaške ikonografije , Vlada RH je u hitnom postupku – putem telefonske sjednice – jednostrano preuzela organizaciju dočeka. U samo nekoliko sati, Trg bana Jelačića je okupiran policijskim snagama, lokalna samouprava je de facto suspendirana, a nacionalistički igrokaz je nametnut silom izvršne vlasti.

“No, ovaj događaj nije tek banalni sukob dviju političkih opcija (HDZ-a i Možemo!) oko izbora pjevača. On je ogledni primjer funkcioniranja državnog aparata kao represivnog mehanizma koji koristi nacionalistički spektakl za discipliniranje društva. “

Sukob oko dočeka razotkrio je krhkost prividne demokracije i potvrdio tezu da država, u trenutku krize legitimiteta, uvijek poseže za golom silom i ideološkom indoktrinacijom.

Država izvan zakona: Suspenzija autonomije

Ključni trenutak ove farse leži u potezu Vlade RH koja jednostrano preuzima organizaciju, demonstrirajući klasični schmittovski trenutak suverenosti: suveren je onaj tko odlučuje o izvanrednom stanju. Vlada je time pokazala da lokalna samouprava (Grad Zagreb) postoji samo kao administrativni privid. Onog trenutka kada lokalna odluka – utemeljena na “komunalnom redu” i zabrani simbola totalitarnih režima – prkosi ideološkom narativu središnje države, autonomija se briše potezom pera, ili u ovom slučaju, telefonskim pozivom.

Koristeći svoju faktičku moć, odnosno monopol nad policijom, Vlada je zaobišla zakonsku proceduru traženja suglasnosti za korištenje javne površine. To dokazuje da zakoni nisu univerzalna pravila, već alati kojima se elita služi selektivno. Kada država krši vlastite birokratske protokole da bi nametnula svoju volju, ona skida masku “pravne države” i pokazuje svoje pravo lice – lice nasilnika koji ne pita za dozvolu.

Policija kao čuvar ideologije, ne građana

Ova suspenzija prava ne bi bila moguća bez fizičke sile koja je podupire. Najjasniji pokazatelj prirode ovog događaja je munjevita mobilizacija represivnog aparata. Činjenica da je Trg bana Jelačića bio “preplavljen policijskim snagama” već od 15 sati, puno prije samog događaja, ukazuje na to da primarna funkcija ovog skupa nije bila slavlje, već demonstracija kontrole nad teritorijem.

Dok se stvarni socijalni problemi ignoriraju, država pokazuje zapanjujuću efikasnost kada treba osigurati pozornicu za nacionalistički igrokaz. Policija ovdje nije djelovala kao servis građana, već kao privatna vojska vladajuće stranke koja osigurava da se ideološki ritual održi pod svaku cijenu, čak i u atmosferi straha potaknutoj dojavama o bombama i evakuacijama institucija.

Militarizacija društva i normalizacija fašizma

Upravo u toj atmosferi policijske opsade i masovne histerije dolazi do suptilne, ali opasne transformacije sportskog uspjeha u militaristički ritual. Sport se ovdje koristi kao kanal za normalizaciju fašizma. Inzistiranjem na Thompsonu, čiji repertoar uključuje pozdrav “Za dom spremni”, država ne samo da tolerira, već aktivno promovira ustašku ostavštinu kao temeljni dio nacionalnog identiteta.

Ovo nije slučajnost; to je sistemska militarizacija društva gdje se sportska borilišta izjednačavaju s bojišnicama, a navijači pretvaraju u regrute. Pjevanje pjesama koje slave totalitarni režim uz prisustvo ministara šalje poruku da je nasilna prošlost poželjan model za budućnost. Kolektivna euforija briše granicu između domoljublja i šovinizma, stvarajući društvenu klimu u kojoj je onaj tko ne pjeva s masom automatski označen kao “unutarnji neprijatelj”. Time se društvo drži u stanju latentnog rata, spremno na mobilizaciju protiv bilo koga tko se usudi propitkivati državni narativ.

Sport kao “opijum za narod” i nacionalistički spektakl

U tom kontekstu, Guy Debord bi ovaj događaj promatrao kao vrhunac Društva spektakla. Sportski uspjeh, koji je rezultat individualnog truda i suradnje igrača poput Lučina, Kuzmanovića i Mandića, biva otet i prerađen u gorivo za nacionalističku histeriju. Iako su na terenu pokazali karakter, izvan terena igrači su svedeni na objekte političke manipulacije, pristajući na ulogu “korisnih idiota” režima.

Njihov “ultimativni zahtjev” za Thompsonom nije čin pobune, već čin konformizma. Oni ne zahtijevaju bolje uvjete rada u sportu ili društvenu pravdu; oni zahtijevaju pravo na reprodukciju državotvorne mitologije. Vlada koristi njihovu popularnost kako bi legitimirala pjevača čiji repertoar dijeli društvo, a sportaši postaju manekeni ideologije koji svojim autoritetom “heroja” amnestiraju političku elitu od odgovornosti za stvarno stanje u državi.

Poraz liberalne ljevice i birokratskog otpora

Nasuprot sirovoj moći nacionalizma i spektakla stajala je gradska vlast (Možemo!), pokušavajući se suprotstaviti alatima birokracije – pravilnicima, statutima i odlukama o komunalnom redu. Ovaj događaj je brutalna lekcija da se fašizacija društva ne može zaustaviti papirologijom. Liberalno vjerovanje u “institucije sustava” raspada se pred populističkim naletom koji ima podršku izvršne vlasti i represivnog aparata.

Gradonačelnik Tomašević je, povlačenjem pred nasilnim preuzimanjem trga, pokazao da bez kontrole nad “mišićima” (policijom), lokalna vlast može samo moralizirati, ali ne i vladati. Sudjelovanjem u igri u kojoj Vlada postavlja pravila, ljevica je na kraju stjerana u kut kao “neprijatelj narodnog veselja”, dok je desnica uspješno rebrendirala kršenje zakona kao “poštivanje volje naroda”.

Zaključak

Ono što se dogodilo 2. veljače 2026. u Zagrebu nije bila proslava sporta, već vojno-politička vježba. Država je dokazala da posjeduje ulice, da kontrolira narativ i da će svaki oblik otpora – čak i onaj institucionalni od strane izabranog gradonačelnika – biti zgažen čizmom interventne policije i utopljen u decibelima nacionalističkog kiča. Za anarhiste, ovo je krunski dokaz da rješenje nije u zamjeni jedne vlasti drugom, već u potpunoj demontaži sustava koji omogućuje da se ljudska radost koristi kao oružje za političku dominaciju i ideološku represiju.