Ponekad se i sama našalim na račun vojnog roka, ne zato što u njega vjerujem, nego zato što je ironija često jedini način da se podnese normalizacija ideje rata. I činjenica da muškarci u toj normalizaciji uglavnom sudjeluju bez otpora, što mi ide na živce.
Problem mi nisu ustajanje u šest, obuka ni gađanje u metu. Problem je krajnja svrha tog procesa. Mogućnost da netko završi u uniformi, s oružjem u ruci, u situaciji u kojoj se od njega očekuje da ubije ili pogine. Ne u obrani vlastitog života ili revolucije, nego u službi političkih odluka i ekonomskih interesa koji se donose daleko od onih koji njihove posljedice snose.
Rat se često prikazuje kroz rodno podijeljenu sliku: muškarci odlaze, žene čekaju. Ta slika zvuči jednostavno, ali je pogrešna. Mi ne čekamo. Mi preuzimamo i nastavljamo. Radimo dvostruke smjene, rješavamo papire, brinemo o djeci i starima, održavamo kuće, odnose i svakodnevicu. Strah se ne priznaje, nego se pretvara u funkcionalnost, jer dok se rat vodi i svijet negdje drugdje raspada, netko mora osigurati da se život ipak nastavi. Taj se rad rijetko imenuje, još rjeđe politički vrednuje.
Muška odsutnost se u ratnim narativima normalizira, dok se ženska prisutnost podrazumijeva. Kao da je riječ o prirodnom poretku, a ne o društvenom aranžmanu. Žene ostaju kao infrastruktura sustava – stabilna, nevidljiva i zamjenjiva.
Povijesno gledano, taj obrazac nije iznimka nego pravilo. Tijekom svjetskih ratova žene su preuzele industriju, poljoprivredu i zdravstveni sustav. Nakon rata, priznanje je bilo selektivno: muškarci su se vratili kao heroji ili kao traumatizirane žrtve, dok su se žene vratile u privatnu sferu, zajedno s posljedicama rata koje nikada nisu službeno završile.
“Taj se trenutak često reinterpretira kao emancipacijski
iskorak, iako je riječ o nužnosti, a ne izboru.”
Sličan obrazac prisutan je i u lokalnoj povijesti. Žene su bile ključne u otporu, logistici i održavanju svakodnevice. Bez njih ne bi bilo ni borbe ni života iza linije fronta. Nakon rata, njihova je uloga brzo depolitizirana. Snaga koja je bila potrebna postala je nepoželjna, a glas koji je bio nužan postao je višak.
Zato mi je koncept „jakih žena” iritantan. Ne zato što nismo jake, nego zato što se ta rečenica koristi kao izgovor. Kao objašnjenje zašto se može još izdržati, još preuzeti, još podnijeti. Snaga se ne bira, ona se dodjeljuje. Kao obveza, ne kao priznanje. Nitko ne pita želimo li biti jake.
Ideja vojnog roka zato nije tehničko pitanje sigurnosti, nego dio šire računice. Muška tijela postaju raspoloživa, dok se ženska izdržljivost uzima zdravo za gotovo. Sustav funkcionira jer se pretpostavlja da će netko ostati, amortizirati posljedice i održavati društvenu stabilnost.
Šala je ponekad samo način da se ne kaže koliko je ta logika zastrašujuća. Romantizacija muške žrtve i normalizacija ženske prilagodbe nisu slučajne. One omogućuju ratove koji funkcioniraju samo zato što se njihova cijena ne raspoređuje ravnomjerno.
photos © Imperial War Museums 2026