Na današnji dan, prije devedeset godina, tj. 19. srpnja 1936., počela je jedna od najznačajnijih epizoda u povijesti radničkog pokreta – anarhistička revolucija u Španjolskoj. Započela je kao reakcija na vojni puč generala Francisca Franca protiv lijeve vlade Narodnog fronta, koalicije republikanaca, socijalista, komunista i drugih. Na nesnalaženje vlade i nevoljkost da se brani od fašističkog vojnog ustanka, odgovorili su radnički sindikati s milijunskim članstvom, prvenstveno anarhistički CNT i socijalistički UGT, pograbivši oružje jurišem na kasarne i skladišta, u Barceloni 19. srpnja, a zatim u Madridu, Valenciji, Asturiji i drugdje. Organiziravši se u radničke milicije ustrojene u kolone sa zapovjednicima koje su sami među sobom izabrali – krenuli su u oslobađanje susjednih gradova pod kontrolom frankista. Započeo je građanski rat. A na slobodnim, republikanskim teritorijima, prvenstveno u najrazvijenijoj Kataloniji i Aragonu, odvijala se socijalna revolucija, predvođena anarhističkim sindikatom Nacionalna konfederacija rada, CNT, i Iberijskom anarhističkom federacijom, FAI.
Uz njih, revoluciju su podržavali veliki socijalistički sindikat UGT i antistaljinistička marksistička stranka POUM. U gradovima su, naročito u Barceloni, radnici preuzeli kontrolu nad industrijom, javnim uslugama, pa čak i malim i srednjim poduzećima, a na selu su se seljaci organizirali u kolektive, zajednički obrađujući zemlju, potjeravši upravitelje koji su do tada u ime zemljoposjedničke aristokracije menadžirali nepregledna imanja držeći seljake u praktički feudalnom odnosu. Gotovo dvije trećine zemlje na teritoriju republike preuzeli su kolektivi. U to je bilo uključeno između pet i sedam milijuna seljaka. Najveće pokrajine su bile: Aragon gdje je bilo 450 kolektiva, Levant sa 900 kolektiva i Kastilja sa 300 kolektiva. Produktivnost je negdje rasla i do 50%. Seljački revolucionarni kolektivizam bio je zadivljujuća transformacija iz feudalnog skapavanja u eksploziju produktivnosti i samoupravljačke inovacije, kao što je to bila i radnička transformacija industrije, opskrbe i javnih usluga u gradovima. Revolucija je po prvi put u Španjolskoj donijela zdravstvenu zaštitu svima. Promijenila se i uloga žena – bile su prisutne svuda – u komitetima, milicijama, u ravnopravnom učešću u borbi na frontu. Anarhistička organizacija žena, Mujeres Libres, imala je 30.000 članica.

Sva ta zadivljujuća postignuća, koja nam dokazuju za što je sve sposobna svjesna i organizirana radnička klasa, ostvarena su usred rata. Ali nisu nestala isključivo ratnim porazom od Franca, uz pomoć Hitlera i Mussolinija. Revolucija je bila napadnuta i od same republike, buržoaske države, što je i očekivano, ali i kroz tijek rata sve utjecajnije Komunističke partije Španjolske, izvršitelja Staljinove vanjske politike. SSSR bio je jedina sila koja je vojno opskrbljivala republiku, po cijenu preuzimanja španjolskog zlata i nametanja raznih uvjeta i ucjena. Staljina nije zanimala revolucija, nego ne antagonizirati Veliku Britaniju i Francusku kako bi ih imao za saveznike u neminovnom ratu s Hitlerom. Zato je Komunistička partija bila kontrarevolucionarna stranka, koja se zauzela za razvlaštene gazde i njihovo privatno vlasništvo, koja je najboljim naoružanjem pristiglim iz Sovjetskog saveza opskrbila ne radničke milicije na frontu, nego jedinice komunističkog generala Listera da silom rasturi seljačke kolektive. U svibnju 1937. zabranjen je POUM, a anarhistički borci položili su oružje nakon nekoliko dana žestokih borbi na ulicama Barcelone. Prije poraza u ratu 1939, revoluciju su ubili s leđa staljinisti. A revolucija je bila jedina šansa za pobjedu. Rat je izgubljen, a onda je počeo Drugi svjetski rat. Periferna Španjolska sa svojim građanskim ratom ostala je za buržoasku historiografiju kraći uvodni odjeljak velike knjige Drugog svjetskog rata, dok se spomen anarhističke revolucije unutar tog okvira pronađe tek povećalom.

U našem pokretu, i uopće na revolucionarnoj ljevici, debatira se otada svejednako o zaključcima i poukama iz ove povijesne epizode. Zašto su istaknuti CNT-ovci i FAI-jevci ušli u vladu? Radi li se o izdaji tih nekoliko manekena koji su preuzeli ulogu vođa? Zašto su u majskim danima pozvali članstvo CNT-a da prekinu sukobe s vojskom? Kako je uopće došlo do te situacije? Zašto anarhisti nisu odmah preuzeli svu kontrolu na teritoriju gdje su je zaista i imali i razmontirali državu, nego je ostavili na životu, nakon čega se zbrojila, ojačala i došla im glave? Radi li se o nizu realnih procjena i racionalnih odluka, ali jednostavno nije postojao put do pobjede u onakvoj geopolitičkoj konstelaciji? Ili se radi o problemu u ideologiji, programu? Je li ovaj razvoj događaja i sva ta pitanja uopće imaju ikakvu važnost za današnje i buduće vrijeme i uvjete?

Ono što je sigurno je da moramo pokazivati svijetu postignuća španjolske anarhističke revolucije. Taj primjer mora biti poznat svakom radniku i seljaku na svijetu, kao dokaz da radnička klasa to može izvesti.

Ovdje vas upućujemo na pregled tijeka rata i revolucije, tekst “Španjolski građanski rat – Anarhizam u akciji” Eddieja Conlona koji završava riječima:

„Španjolska je pokazala što obični ljudi mogu učiniti u pravim uvjetima. Sljedeći put kada vam netko kaže da su radnici glupi i da ne bi mogli preuzeti upravljanje društvom, spomenite Španjolsku. Objasnite što su radnici i seljaci (od kojih su mnogi bili nepismeni) napravili. Recite im da je anarhizam moguć.”