Nestor Mahno i Petar Aršinov su zajedno s drugim prognanim ruskim i ukrajinskim anarhistima 1925. u Parizu pokrenuli dvomjesečnik Delo Truda. To je bio anarho-komunistički teorijski časopis visoke kvalitete. Na ideju za takav časopis su došli godinama prije dok su obojica sjedili u zatvoru Butirky u Moskvi. Sada je ta ideja bila ostvarena. Mahno je tokom tri godine napisao članak za gotovo svako izdanje. 1926. grupi se pridružila Ida Mett (autorica djela „Kronstadtska komuna” koje je raskrinkalo boljševizam), koja je nedavno pobjegla iz Rusije. Te je godine objavljena „Organizacijska platforma”.

Objavljivanje „Platforme” je od mnogih pripadnika internacionalnog anarhističkog pokreta dočekano s gnjevom i ogorčenjem. Prvi ju je napao ruski anarhist Voljin, koji se tada isto nalazio u Francuskoj, i koji je zajedno sa Sebastianom Fauréom utemeljitelj „Sinteze” koja je pokušala opravdati zbrkanu mješavinu anarho-komunizma, anarho-sindikalizma i individualističkog anarhizma. Zajedno s Molly Steiner, Fleshinom i drugima, napisao je odgovor u kojem je ustvrdio da „tvrditi da je anarhizam samo teorija klasa znači ograničiti ga na samo jedno gledište.

Grupa Dielo Trouda se nije dala zastrašiti i 5. veljače 1927. su poslali pozivnicu na “međunarodnu konferenciju” prije koje je trebao biti održan preliminarni sastanak 12. istog mjeseca. Na tom su sastanku, osim grupe Delo Truda, bili prisutni delegat Francuske anarhističke mladeži, Odeon; Bugar Pavel, u individualnoj nadležnosti; delegat poljske anarhističke grupe Ranko, i još jedan Poljak u individualnoj nadležnosti; nekoliko španjolskih militanata, među njima Orobon Fernandez, Carbo i Gibanel; Talijan Ugo Fedeli, Kinez Chen i Francuz Dauphin-Meunier; svi u individualnoj nadležnosti. Taj prvi sastanak je održan u maloj stražnjoj sobi jednog pariškog kafića.

Postavljena je privremena komisija, čiji su članovi bili Mahno, Chen i Ranko. 22. veljače je svim anarhističkim grupama poslan poziv. Sazvana je međunarodna konferencija i održana je 20. travnja 1927. u Hay-les-Roses blizu Pariza, u Cinema Les Roses.

Onima koji su bili prisutni na prvom sastanku pridružili su se jedan talijanski delegat koji je podupirao „Platformu”, Bifolchi, i još jedna talijanska delegacija iz časopisa „Pensiero e Volonta”, Luigi Fabbri, Camillo Berneri i Ugo Fedeli. Francuzi su poslali dvije delegacije, jednu s Odeonom, sklonu „Platformi” i još jednu koju je predvodio Severin Ferandel.

Iznesen je prijedlog da se:

klasna borba prizna kao najvažnija sastavnica anarhističke ideje;

anarho-komunizam prizna kao temelj pokreta;

sindikalizam prizna kao osnovna metoda borbe;

prizna potreba za “Sveopćim savezom anarhista” utemeljenom na ideološkom i taktičkom jedinstvu i kolektivnoj odgovornosti;

prizna potreba za jasnim programom za realizaciju socijalne revolucije.

Nakon duge diskusije izvorni su prijedlozi djelomično modificirani. Međutim ništa nije postignuto jer je policija prekinula sastanak i uhitila sve prisutne. Mahno se našao u opasnosti da bude deportiran, što je uspjela spriječiti samo kampanja koju su vodili francuski anarhisti. Ali prijedlog da se stvori „ Međunarodna federacija revolucionarnih anarho-komunista” je osujećen, i neki od sudionika konferencije su ga odbili odobriti.

Uslijedili su novi napadi na „Platformu” od strane Fabbria, Berneria, anarhističkog povjesničara Maxa Nettlaua, i slavnog talijanskog anarhista Malateste. Grupa Delo Truda je odgovorila „Odgovorom konfuzionistima anarhizma” i osim toga izjavom Aršinova o „Platformi” 1929. Aršinov se 1933., ogorčen reakcijama na „Platformu” vratio u SSSR. Optužen je za „pokušaj obnove anarhizma u Rusiji” i pogubljen 1937. tokom Staljinovih čistki.

„Platforma” se nije uspjela učvrstiti na međunarodnom nivou, ali je utjecala na nekoliko pokreta. U Francuskoj je situacija bila obilježena serijom raskola i koalicija, pri čemu su „Platformisti” ponekad kontrolirali glavnu anarhističku organizaciju, u drugim su pak slučajevima bili prisiljeni otići i osnovati vlastite grupacije. U Italiji su pristaše „Platforme” pokrenuli mali „Unione Anarcocomunista Italiana” koji se uskoro raspao. U Bugarskoj je diskusija o organizaciji uzrokovala rekonstituciju Anarho-komunističke federacije Bugarske (F.A.C.B.) na temelju “konkretne platforme” “ za trajnu i strukturiranu specifično anarhističku organizaciju” “izgrađenu na načelima i taktikama slobodarskog komunizma”. Međutim, tvrdo-linijski “Platformisti” su odbili priznati novu organizaciju i napali su je u svojem tjedniku “Probuzhdane” prije nego što se uskoro nakon toga raspala.

Slično tome je u Poljskoj Anarhistička federacija Poljske (AFP) priznala uništenje kapitalizma i države putem klasne borbe i socijalne revolucije, i stvaranje novog društva baziranog na vijećima radnika i seljaka i specifičnu organizaciju izgrađenu na teorijskom jedinstvu ali je odbacila “Platformu” s obrazloženjem da ima autoritarne tendencije. U Španjolskoj, kao što je Juan Gomez Casas napisao u svojem djelu “Anarhistička organizacija – povijest F.A.I.-a”:”Španjolski je anarhizam bio zainteresiran za zadržavanje i povećavanje utjecaja koji je imao od vremena prvog dolaska Internacionale u Španjolsku”. Španjolski anarhisti tog vremena nisu se morali brinuti oko izlaska iz izolacije i natjecanja s boljševicima. U Španjolskoj je utjecaj boljševika još uvijek bio slab. “Platforma” jedva da je utjecala na španjolski pokret. Kada je 1927. osnovana anarhistička organizacija „Federación Anarquista Iberica” o „Platformi” se nije moglo diskutirati, iako je bila na dnevnom redu, jer još nije bila prevedena. Kao što je J. Manuel Molinas, tada sekretar anarhističkih grupa u Francuskoj koje govore španjolski kasnije napisao Casasu: „Platforma Aršinova i drugih ruskih anarhista je imala vrlo slab utjecaj na pokret u egzilu kao i unutar zemlje…’Platforma’ je bila pokušaj da se obnovi, da se da veći značaj i sadržaj međunarodnom anarhističkom pokretu u svijetlu Ruske revolucije. Danas mi se, nakon našeg iskustva, čini da njihov rad nije dobio pažnju koju je zaslužio.”

Svjetski je rat omeo razvoj anarhističkih organizacija, ali se kontroverza oko „Platforme” ponovo pojavila s osnivanjem Federation Communiste Libertaire u Francuskoj, i Gruppi Anarchici di Azione Proletaria u Italiji u ranim 50-ima. Obje su koristile „Platformu” kao referentnu točku (postojala je i mala Federación Comunista Libertaria koju su osnovali španjolski prognanici). Nakon toga je kasnih 60-ih / ranih 70-ih uslijedilo osnivanje grupa kao što su Organisation of Revolutionary Anarchists u Britaniji i Organisation Revolutionnaire Anarchiste u Francuskoj.

„Platforma” ostaje vrijedna povijesna referenca kada klasno svjesni anarhisti, težeći k većoj učinkovitosti i izlazu iz političke izolacije, stagnacije i konfuzije, traže odgovore na probleme s kojima su suočeni.

Nick Heath, 1989.

Prevod: Hrvoje Radovanović, 2008. Izvor prevoda: www.nestormakhno.info