Sjetimo se Durrutija: “Solidarnost je najbolji poticaj”

Rođen u radničkoj klasi 14. srpnja 1896. u Leonu, Buenaventura Durruti postao je mehaničar po zanatu i istaknuti lokalni sindikalni organizator socijalističkog Unión General de Trabajadores (UGT, Opći sindikat radnika). Protjeran iz UGT-a nakon općeg štrajka u kolovozu 1917. zbog svoje borbenosti, napustio je Leon i pridružio se masovnom anarhističkom sindikatu, Confederación Nacional del Trabajo (CNT, Nacionalna konfederacija rada), i postao anarhist. Ubrzo je postao vodeći aktivist unutar pokreta te igrao ključnu ulogu u otporu Francovom državnom udaru u srpnju 1936. i u društvenoj revoluciji koja je uslijedila.

Trockist Felix Morrow napisao je u svojoj Revoluciji i kontrarevoluciji u Španjolskoj da je Durruti “najveća vojna figura koju je proizveo rat”, dok je, naravno, odbacio anarhizam ustvrdivši da Durruti “nije teoretičar, već aktivistički vođa masa… njegove riječi izražavaju revolucionarni pogled klasno osviještenih radnika”. Time se ignorira da su Durrutijeve riječi, aktivnost i perspektiva proizašli iz njegove anarhističke politike, povijesti, aktivnosti i vizije – u kojima su se reflektirala njegova iskustva i potrebe kao člana CNT-a i radničke klase.

Iako ga se nesumnjivo sjećamo kao čovjeka akcije (doista su njegovi podvizi diljem Španjolske, Europe i Južne Amerike legendarni), Durruti je čitao anarhističku književnost i tisak, sudjelovao u raspravama unutar španjolskog anarhističkog pokreta i bio istaknuti javni govornik. Međutim, najviše ga se pamti po njegovoj ulozi u španjolskoj revoluciji i građanskom ratu.

Kada se vojska pobunila 17. srpnja 1936., Durruti je preuzeo vodeću ulogu u organiziranju otpora u Barceloni među različitim sindikatima CNT-a i vijećima obrane. Sazvan je generalni štrajk, zaplijenjeno je oružje te je 19. srpnja naoružani narod porazio vojsku.

Dugo željena društvena revolucija zahvatila je grad i druge dijelove slobodne Španjolske – kao što su anarhisti desetljećima propagirali, radnici su zauzeli radna mjesta, seljaci zemlju, formirani su narodni zborovi i revolucionarni odbori. Kolektivizirana privreda koristila je svima umjesto samo klasi vlasnika, a također je opskrbljivala milicije (s poduzećima koja su preoblikovana u tu svrhu). Neekonomski društveni odnosi također su se počeli transformirati, a anarhistkinje su organizirale Mujeres Libres kako bi osnažile žene i borile se protiv seksizma kojim je bilo prožeto španjolsko društvo, pa tako, nažalost, i sam anarhistički pokret.

Anarhistička teorija, koja je oduvijek tvrdila da narodnu revoluciju može braniti samo naoružani narod, primijenjena je i kada je CNT organizirao milicije za oslobađanje španjolskih područja pod vojnom kontrolom. Isto su učinili i drugi sindikati i stranke, ali za razliku od njih, milicijama CNT-a upravljali su njihovi članovi, s izabranim časnicima i odborima, a svi su živjeli u jednakim uvjetima. Kako je tvrdio Durruti: „Ne vjerujem, a sve što se oko nas događa to potvrđuje, da se radničkom milicijom može upravljati prema klasičnim vojnim pravilima. Vjerujem da su disciplina, koordinacija i planiranje nužni, ali ne bismo ih smjeli definirati pojmovima preuzetima iz svijeta koji rušimo. Moramo graditi na novim temeljima. Moji drugovi i ja uvjereni smo da je solidarnost najbolji poticaj za razvijanje osjećaja odgovornosti kod pojedinca i spremnosti da disciplinu prihvati kao čin samodiscipline.“

Dok je Durrutijeva kolona napredovala prema Zaragozi, oslobođena sela i gradovi započeli su preobrazbu društva i privrede osnivanjem kolektiva. Te su dobrovoljne skupine pretvarale zemlju, strojeve i druge resurse u zajedničko vlasništvo, kojim su svi upravljali, obrađivali ga i imali koristi od njega, umjesto da služi nekolicini zemljoposjednika ili kapitalista. Za Durrutija su rat i revolucija bili neodvojivi: „Naši drugovi na frontu znaju za koga i za što se bore. Osjećaju se revolucionarima i ne bore se u obranu manje ili više obećanih novih zakona, nego za osvajanje svijeta, tvornica, radionica, prijevoznih sredstava, svojega kruha i nove kulture.“

Budući da je republikanska vlada radije naoružavala pozadinu — protiv revolucije — nego milicije CNT-a, aragonski front je zapeo. Ipak, milicije CNT-a smatrane su najboljim borcima, što potvrđuje i slanje dijela Durrutijeve kolone u Madrid kako bi pomogla u njegovoj obrani. Ondje je Durruti poginuo 20. studenoga 1936. Na njegovu pogrebu u Barceloni stotine tisuća ljudi ispunile su ulice kako bi odale počast čovjeku koji je utjelovljavao libertersku društvenu revoluciju i težnje milijuna ljudi za boljim svijetom.

Ovo je samo sažetak Durrutijeva života i liberterske društvene revolucije koju je pomogao pokrenuti. Za više pojedinosti teško je pronaći bolju knjigu od Durruti in the Spanish Revolution Abela Paza.

Iain McKay

Prevedeno sa freedompress.org.uk