Posljednjih dana Gospić je ponovno postao nacionalna tema. USKOK je objavio vještačenje o ilegalnom odlagalištu na lokaciji bivšeg PPK-a Velebit, a nalazi su dovoljno ozbiljni bez ikakvog senzacionalizma: utvrđeni su opasan otpad i onečišćenje tla i lokalnog sustava podzemnih voda. Istodobno, službene analize od 19. kolovoza pokazuju da je voda iz javnog vodoopskrbnog sustava zdravstveno ispravna i da su analizirani PFAS spojevi u uzorcima bili ispod granice laboratorijske kvantifikacije. Jesu li stvarno službene analize istinite ovdje nećemo diskutirati. Posve je dovoljno ono što je već poznato: deseci tisuća tona otpada godinama su prolazili kroz sustav dozvola, prijevoza, nadzora i evidencija, dio je završio na neuvjetnim površinama i pod zemljom, a sanacija se pokrenula tek kada je štetu postalo nemoguće ignorirati.
Katastrofa za koju se znalo
Više nema puno nepoznanica oko tijeka događaja. Tvrtka Tipos resurs d.o.o. je 2022. dobila dozvolu za gospodarenje određenim vrstama neopasnog otpada. Stanovnici su zatim snimali kamione i prijavljivali problem policiji, inspekciji, Gradu i Županiji. Prema podacima Državnog inspektorata koje je objavila Nova TV, na lokaciji je u dvije godine proveden 21 nadzor, izdana su rješenja o uklanjanju otpada, napisano je sedam prekršajnih naloga i podnesena kaznena prijava. Dozvola je u lipnju 2024. ukinuta, da bi samo četiri mjeseca poslije bila izdana nova.
U veljači 2025. uslijedila je međunarodna policijska akcija. Europol je izvijestio o 13 uhićenih osoba, najmanje 35 tisuća tona medicinskog i opasnog otpada ilegalno odloženog na više lokacija u Hrvatskoj te zaradi od najmanje četiri milijuna eura. USKOK sumnja da se otpad iz Hrvatske, Slovenije i Italije zakapao ili prekrivao zemljom i šljunkom u Gospiću, Varaždinu i Benkovcu te da se inspekcijama dostavljala lažna dokumentacija. Prvi val gospićkih prosvjeda krenuo je neposredno nakon toga, 22. veljače 2025.
Zatim su institucije počele s onim što kod njih prolazi za rješavanje problema. U svibnju 2026. na prvi natječaj za uklanjanje oko 3500 tona otpada nije stigla nijedna ponuda. U lipnju je pokrenut novi postupak, sada procijenjen na 4,7 milijuna eura, za 4500 tona rasutog otpada i još oko 650 tona otpada između objekata. Zakopani otpad ostao je zasebna i složenija faza. Dana 20. kolovoza saborski odbori odbili su četiri predložena zaključka, među kojima su bili zahtjevi za trenutačnim početkom trajne sanacije i pojačanim nadzorom odlagališta.
Dakle, problem nije u tome što nitko ništa nije znao. Znali su stanovnici. Znala je inspekcija. Znali su lokalni i državni uredi barem pojedine dijelove priče. Postojale su prijave, nadzori, kazne, rješenja i dozvole. Nedostajala je snaga koja bi raspršeno znanje pretvorila u pravodobnu zabranu, uklanjanje otpada i odgovornost.
Kriv je naravno HDZ
Najlakše je ovu priču svesti na još jednu aferu HDZ-a. Nabrojiti institucije koje su zakazale, pričekati izbore, zamijeniti nekoliko imena i nadati se da će novi upravitelji konačno pokrenuti državni aparat. To je put za koji se odlučila lažna ljevica u Hrvatskoj – Možemo i SDP, no i lažna desna opozicija se ubrzo pridružila. HDZ svakako treba snositi političku odgovornost za sustav kojim upravlja. Međutim, objašnjenje koje završava na lošim strankama ili ljudima u institucijama koje su samo po sebi ispravne, ili barem legitimne, propušta važniji problem.
Iz slobodarsko-socijalističke perspektive država nije neutralan subjekt koji povremeno pokvare korumpirani političari, kao što ni tržište nije neutralan prostor razmjene koji povremeno zlouporabi poneki zločesti kapitalist. I država i kapital organiziraju društvo hijerarhijski: mali broj ljudi odlučuje, dok većina snosi posljedice odluka na koje gotovo da i ne može utjecati. Pogledajmo samo ovaj aktualni primjer. Tko naplati preuzimanje otpada, a zatim izbjegne trošak propisne obrade, privatizira dobit. Trošak uništenog tla, mogućeg onečišćenja voda, štete po zdravlje ljudi i eventualne sanacije prebacuje se stanovništvu i javnom proračunu. Ne radi se o problemu izvan tržišne logike, nego je njezina krajnja posljedica: sve što se može pretvoriti u tuđi trošak postaje poslovna prilika. To ujedno pokazuje zašto je zeleni kapitalizam tek fantazija.
Ipak, država je jedina institucija s formalnom ovlašću da zaustavi prijevoz, ukine dozvolu, zaplijeni imovinu, kazni počinitelje i financira hitnu sanaciju. Dakle, odgovorna je kada to ne učini. No ista država istodobno štiti vlasništvo, privlači „investitore“, čuva radna mjesta, raspodjeljuje nadležnosti među uredima i svaku odluku provlači kroz procedure osmišljene tako da je za nju uvijek odgovoran netko drugi. Kapital se kreće brzo, dok institucija piše zapisnike. Šteta se gomila dok god svaki odjel može tvrditi da je nešto poduzeo i izbjegavati daljnju odgovornost.
Razumno se čini reći: to ne znači da je svaki službenik korumpiran niti da država ništa ne može učiniti. No anarhisti ipak znaju malo bolje. Baš gore opisana dinamika maksimizacije profita i birokracije nužno sprječavaju državu u tome da radi svoj „posao”. Kao gravitacija to je zakon prirode koji se ne može nadići – makar nije svaki službenik korumpiran, javna administracija će u pravilu biti sklona korupciji i pasivnosti zbog hijerarhijskog okruženja u kojem usvojena individualistička kultura rezultira maksimiziranjem osobne koristi (primanje mita, klijentelizam, nepotizam…) i minimaliziranjem odgovornosti (nedjelovanje, neprijavljivanje nepravilnosti, izbjegavanje sukoba s nadređenima,…). S druge strane, vlast će uvijek usmjeravati institucije ka pogodovanju krupnom kapitalu koji ih podržava, što je temelj anarhističke kritike države.
Time se stanovnike Gospića dovodi pred ružan paradoks. S jedne strane država jedina ima legitimitet i praktičnu moć da dovede stvari u red. Istovremeno, stvarna struktura države – barem unutar liberalnog okvira – onemogućava da se to zapravo dogodi.
Institucije se najčešće pokreću tek kada cijena nečinjenja – prosvjedi, blokade, štrajkovi, medijski pritisak i izborni gubitak – postane veća od cijene djelovanja. Zato tu dolazimo do nove vrste odgovornosti: kolektivne odgovornosti građana Gospića – odgovornost zajednice da izgradi moć kojom može štititi zajedničke interese. Kada ljudi samo pišu prijave, čekaju odgovore i svake četiri godine izlaze na izbore, tada nemaju vlast nad uvjetima vlastitog života – mogu tek moliti za pomoć nekoga tko tu vlast ima.
Dakako, Gospićani nisu sjedili prekriženih ruku niti stali na prijavama. Građanske inicijative održavale su prosvjede, prikupljale dokumentaciju, pritiskale institucije i zahtijevale objavu analiza. Upravo njihov rad pokazuje da promjena počinje kada stanovnici prestanu nastupati kao izolirani podnositelji pritužbi i počnu djelovati kao kolektivni politički subjekt. Sada je jasno da je nužno otpočetka biti angažiran, glasan i djelovati udruženo.
Privatni moral i javna poslušnost
U hrvatskom društvu dominantni liberalni individualizam često se spaja s konzervativnim kršćanskim moralom.
Ne radi se o svakom vjerniku niti nužno o pravom kršćanstvu, već spoj te dvije tendencije stvara javni svjetonazor u kojem je vlasništvo sveto, solidarnost se svodi na privatno dobročinstvo, a sukob s autoritetom smatra se nepristojnim sve dok nam problem ne uđe u vlastito dvorište.
Privatna vrlina postaje zamjena za javnu solidarnost. Dobar građanin radi, brine se za obitelj, gleda svoja posla, povremeno pomogne potrebitima, prijavi nepravilnost nadležnima i izađe na izbore. Zajednički problem predaje stručnjacima i političarima. Tako dobivamo društvo koje je spremno skupljati humanitarnu pomoć nakon katastrofe, ali nemoćno izgraditi organizaciju sposobnu spriječiti katastrofu.
Otrov, međutim, ne poštuje granice između privatnih parcela ili između nadležnih državnih agencija. Voda, zrak i tlo, kao na koncu i radno mjesto ili stambena zgrada zajednički su uvjeti života. Onoga trenutka kada posljedice postanu kolektivne, načelo „gledaj svoja posla“ prestaje biti moral i postaje političko razoružavanje. Istinska vrlina može biti samo ona koja sprječava tragedije i daje snagu zajednici – bavljenje samo vlastitim dvorištem to nije.
To političko razoružanje je i upravo izazvalo gore spomenuto otezanje kod Gospićana. Teško je previdjeti činjenicu da je šira organizacija građana nastupila tek nakon medijski probuđenog straha oko rizika od karcinoma. Takav je obrazac ponašanja masa vrlo frustrirajuć jer se često pojavljuje kada je već (pre)kasno. Zato je ključno pitanje za sve anarhiste kako izgraditi zajednice dovoljno radikalne da izbjegnu tu zamku.
Zajednice mogu bolje
Osvrnimo se malo pobliže na rašireno shvaćanje ljudske prirode i društva – ljude kao individualistička bića trajno udaljena od ostalih osuđena na trajni rat svih protiv svih zbog svoje inherentne zlobine. Istina je da zajednice nisu nepogrešive: mogu širiti glasine, podleći panici ili štititi nasilnika zato što je „njihov“. Ono što zajednica ipak posjeduje jest raspršeno znanje i iskustvo. Susjedi vide kamione. Radnici znaju što ulazi u skladište. Vozači znaju kamo voze teret. Kolege znaju tko prijeti, vara ili krši sigurnosne postupke. Pacijentice prepoznaju liječnika silovatelja.
Sličan obrazac onome u Gospiću vidjeli smo i drugdje. Nakon ubojstva 19-godišnjeg dostavljača u Drnišu u svibnju 2026. pokazalo se da je počinitelj već bio osuđen za ubojstvo, da je nakon izlaska nastavio s nasilnim ponašanjem i da su ga se ljudi u gradu bojali. U KBC-u Osijek ginekolog je nastavio raditi s pacijenticama i nakon prvostupanjske presude za silovanje; udaljen je tek nakon medijskog pritiska, dok je Ministarstvo naknadno priznalo da nije trebao pružati zdravstvenu zaštitu.
Na mogućnost drukčije organizacije upućuju Kropotkinove analize uzajamne pomoći i empirijska istraživanja zajedničkog upravljanja resursima. Kropotkin u Uzajamnoj pomoći opisuje seoske zajednice, srednjovjekovne gradske općine i cehove koji su organizirali zajednički život i pomoć bez oslanjanja na centraliziranu državu.1 Takvi primjeri pokazuju da se koordinacija može graditi odozdo, kroz pravila koja oblikuju i provode sami sudionici. Za slobodarsku politiku to je argument za stvarnu autonomiju zajednice i odgovornost onih koji odlučuju prema ljudima kojih se odluke tiču. U protivnom dolazimo baš do ovog što imamo i danas – podijeljeno, atomizirano društvo koje se može uzdati samo u birokratske institucije, a te institucije ih nisu sposobne štititi ni od najgoreg nasilja. Zato alternativa birokratskoj hijerarhiji nije linč, nego izgradnja demokratskih institucija odozdo.
Najavljeni prosvjed 5. rujna u Zagrebu prilika je da se dosadašnja borba Gospićana proširi i ojača. Njihove prijave, prikupljanje dokumentacije i raniji prosvjedi već su pokazali koliko je važno djelovati udruženo. Okupljanje u Zagrebu može povećati pritisak na odgovorne i povezati ljude spremne uključiti se u borbu. Njegov će doseg, međutim, ovisiti i o tome što slijedi nakon što se ljudi raziđu.
I sindikalni i građanski prosvjedi mogu okupiti velik broj ljudi, a ostati bez ostvarenih zahtjeva. Institucije mogu saslušati poruke s pozornice, dati nova obećanja i pričekati da pozornost javnosti oslabi. Pritisak koji završava završetkom skupa ima ograničenu snagu. Zato je presudno postoji li organizacija koja može nastaviti borbu, pratiti ispunjavanje zahtjeva i pojačati pritisak kada vlast nastavi odugovlačiti.
Potrebno je, dakle, nastaviti umrežavanje i organiziranje Gospićana te povezivati njihovu borbu s ostatkom radničke klase. Zdrav okoliš i sigurni uvjeti života zajednički su interes ljudi koji žive od svojega rada, gdje god živjeli i radili. Ta solidarnost dobiva praktičan sadržaj kroz redovite skupštine, zajedničko odlučivanje o zahtjevima i akcijama, podjelu zadataka te uzajamnu podršku. Tako se gradi sposobnost zajedničkog djelovanja koja traje i kada Gospić nestane iz medijskih naslova.
Cilj takvog organiziranja treba biti izgradnja snage za pripremu i provedbu direktnih akcija koje mogu učiniti daljnje odugovlačenje politički i materijalno neodrživim. Za njih su potrebni pomoć i podrška ljudima koji zbog sudjelovanja mogu biti izloženi pritiscima. Upravo takva organizirana snaga može prisiliti državu i političare da poduzmu konkretne korake za uklanjanje otpada i provedu sanaciju zatrovanog okoliša.
Zahtjevi pritom moraju ostati jasni: otpad treba ukloniti, onečišćeno tlo i vode sanirati, a trošak naplatiti onima koji su na ekocidu i ugrožavanju zdravlja svojih sugrađana namjeravali profitirati. Zato se 5. rujna pridružite prosvjedu u Zagrebu – i iskoristimo okupljanje za povezivanje i dogovor o daljnjim koracima. Borba mora trajati sve dok zahtjevi ne budu ostvareni.
Petar Kropotkin, Mutual Aid: A Factor of Evolution (1902.), VII. poglavlje: Mutual Aid Amongst Ourselves.