Nema mnogo za osvrtanje, daj onu vrbovu sviralu
PARTNERI U ŠETNJI
Hvala sindikatima koji su organizirali subotnji prosvjed. Vrijedna je to prilika za javnu komunikaciju o trajno najbitnijoj društvenoj temi, a to je – organiziranje radničke klase. Hvala im za sve statistike i podatke koje su sakupili i iznijeli. Mnogi mali i ne tako mali poduzetnici po internetu našli su se nepravedno prozvani podacima o profitu privatnika, jer, kažu, dok oni sklapaju kraj s krajem i pune proračun, sindikati taj proračun troše, nakačeni na pijanog milijardera Vladu Uhljebljivača. Ali, ako ljudi s poduzetničkom idejom žele suosjećanje javnosti, odnosno radničkih masa, neka tu poduzetničku ideju provedu u formi radničke zadruge, dijeleći na jednakoj osnovi rad, rizik i profit s ljudima koji žele s njima raditi i privređivati. S druge strane, sindikalne središnjice jesu ranjive na ovakve kafanske kritike jer članstvo imaju uglavnom u javnom sektoru, mekšem za organiziranje, jer vlade u četverogodišnjim mandatima možeš relativno lako nagovoriti na povišice, a otpuštanja su nepopularna. Sindikalne središnjice su zadovoljne stanjem, i ne pokreću kampanje širenja članstva na sve radnike, na privatni sektor, na sve grane privrede, na sve vrste ugovora. A to je sama svrha sindikata, udruživanje i organiziranje radnika kako bi brojnošću i snagom bili sposobni industrijskim akcijama, prvenstveno štrajkom, izboriti se za bolje uvjete, veće plaće, ali i svaki politički cilj koji požele.
Koliko li je ljudi na subotnjem prosvjedu s onim poznatim starim osjećajem uzaludnosti, kao na svakom građanskom prosvjedu? Još jednom su nas sindikalni predsjednici pozvali kao građane i izveli u simboličnu šetnju gradom kako bismo od Vlade, u duhu „socijalnog dijaloga“, ižicali povećanje minimalnih plaća. Nevolja je u tome što svaki euro koji nam država udijeli na papiru, gazde će nam već iduće jutro uzeti kroz više cijene i stanarine. Minimalna plaća više je socijalna mjera nego radničko osnaženje, ona je prvenstveno manevar kojom Vlada kupuje period mira, a sindikalni profesionalci prikazuju da nešto zahtijevaju i postižu i za radnike u privatnom sektoru.
Ovdje ćemo prigodno i ukratko iznijeti kritiku ovako postavljenog sindikalizma, sindikalizma “socijalnog partnerstva”, a onda i jedan anarhistički prijedlog puta našoj, radničkoj klasi, k osnaženju, pobjedama i oslobođenju.
Nitko ne vjeruje u partnerstvo rada i kapitala, svatko zna da radnici i kapitalisti imaju suprotstavljene interese. Nađe ih se koji vjeruju u partnerstvo s trećom stranom u tom tripartitnom odnosu, državom. Misle da je država neko u načelu neutralno tijelo za provedbu javnog interesa, za obranu jednakosti i pravde, za uređenje života naše velike tobože obitelji, nacije. Anarhisti smatraju povijesno i iskustveno bjelodanim da je država, bez obzira koliko socijalnog ruha na sebe navukla, instrument vladanja privilegirane manjine vlasnika kapitala nad eksploatiranom većinom, kroz metode od ideološkog obmanjivanja, društvene kontrole do golog nasilja represije, pa sve do rata.
Profesionalizirani sindikati koji zazivaju socijalno partnerstvo, te koji pasiviziraju članstvo nudeći mu po cijenu članarine fiškalske usluge sklapanja kolektivnog ugovora kao vrhunac zamislive dobrobiti, odgovarajući ga od ambicioznijih materijalnih i političkih zahtjeva, od direktne akcije, kanalizirajući nezadovoljstvo u pravne kanale… kad se strukturalno sagledaju, njihovo sindikalstvo nije drugo nego isporučivanje disciplinirane radne snage kapitalu&državi, drugim riječima: podvođenje, svodništvo. Pojedinačno i osobno, ti povjerenici i profesionalni sindikalci mogu imati najiskreniji motiv, da pomognu, svojim maksimumom u granicama zakona, ali za prelazak u ofenzivu, za radničko osnaženje, te za radničko oslobođenje od kapitalizma&države ima bolji put, i svi su pozvani da saslušaju anarhistički prijedlog.
KAKO POČETI POBJEĐIVATI U KLASNOM RATU?
Za početak prepoznavanjem i priznanjem da se radi o klasnom ratu; neugodna stvarnost ne nestaje ako zatvorimo oči.
Ako prodaješ svoju radnu snagu za plaću, radnica /radnik si, i moraš biti u sindikatu. Nema izgovora. Ako nisi u sindikatu, manje si od čovjeka. Kao iznajmljivač svoje radne snage, svoje ljudsko dostojanstvo spašavaš jedino članstvom u sindikatu. Bez solidarnosti nema ničega. Pobjede su moguće samo kolektivno, individualno je moguća samo izdaja.
Ali kakvom sindikatu? Svaki je valjda bolji od nikakvog, ali prijedlog anarhista je revolucionarni sindikalizam, ili anarhosindikalizam, a po kojemu sindikat nije agencija pravnih stručnjaka koja svojim pretplatnicima nudi usluge sklapanja kolektivnog ugovora, nego organizirana zajednica radnica i radnika okupljenih radi ne samo materijalne borbe, nego i šire političke, sa misijom i vizijom prevladavanja kapitalizma, koja nije puka deklarativna vizija, nego prefigurativna, što znači da današnji oblici organiziranja i borbe reflektiraju ideju društva kakvo time želimo stvoriti. Podudarnost sredstava i cilja. Sindikat je škola života u budućem slobodnom društvu, i sredstvo prelaska iz kapitalističkog u slobodno društvo.
ZA OPĆU KONFEDERACIJU RADA,
NA PRINCIPIMA SOLIDARNOSTI I UZAJAMNOSTI
U sindikatu kakav predlažemo odlučuje se direktnodemokratski, a rijetke izvršne funkcije obavljaju u svakom trenutku opozivljivi delegati, izmjenjujući se rotacijski. Sindikati se povezuju, teritorijalno i po industrijama, u Opću konfederaciju rada. No kao bitan faktor i suvremena nadogradnja te klasične ideje Opće konfederacije rada, moraju se u nju uključiti i radničke zadruge, jer nije radnik samo onaj tko je u najamnom radnom odnosu kod gazde ili države, nego svatko tko živi od svog rada ne eksploatirajući tuđi. Radničke zadruge su demokratska poduzeća, koja sama za sebe nisu revolucionarna, ali su komplementarna sindikatima i nužna za osnaženje radničke klase za pobjede protiv kapitalizma&države. Konfederacija sa svojim brojnim sindikalnim članstvom tako funkcionira kao potrošačka zadruga koja konzumira proizvode i usluge svojih proizvođačkih zadruga, dok su pak proizvođačke zadruge zajamčeno egzistencijalno sklonište za sindikalne borce na crnim listama gazda, pa takvo sigurno zaleđe onda ohrabruje najamne radnike u njihovoj sindikalnoj borbi. Opća konfederacija rada bila bi mreža uzajamne pomoći, imala bi svoje medije, kulturna i sportska društva, štedno-kreditnu zadrugu, te ambiciju da ne samo presudno utječe na domaću kapitalističku ekonomiju, nego i da teorijski i praktično razrađuje modele samoupravljanja i demokratskog privrednog planiranja. Takav, revolucionarni sindikalizam, koji organizira s vizijom i misijom revolucionarnog preuzimanja privrede, ne može biti ideološki napadan podvalom da tobože parazitira na privatnom poduzeću ili državi, zahtijevajući maksimalna prava uz minimalnu odgovornost i razumijevanje što je na kocki, a stane tek kad firmu ili privrednu granu dovedu na rub isplativosti i otpuštanja.
Anarhosindikalistička Opća konfederacija rada bila bi autonomna od ijedne stranke, te bi osvajala povoljne reforme, ne zato jer su joj reforme kapitalizma cilj, nego bi ih donosili oportuni političari, u preokrenutom trendu klasnog rata, kao ustupke kapitala u povlačenju, u nadi da će time kupiti mir. Dobili bismo bolje radno zakonodavstvo, bolji zakonski i fiskalni tretman zadruga, demokratsko upravljanje javnim poduzećima, pravo radničkog prvokupa svojih tvrtki koje su na prodaju uz beskamatni zajam iz javnog fonda… Pa bismo vidjeli, možda bi nas i uspjeli kompromitirati, kupiti mir tim ustupcima, na određeno vrijeme, ali kroz “socijalno partnerstvo” današnjih mainstream sindikata i te reforme su na vrbi svirala.
Ova skica prikazana grubim potezima svakako može djelovati kao sanjalačka nepraktična… opet na vrbi svirala. Ipak, sa samopouzdanjem odbacujemo takav prigovor, jer je bolest duha našeg vremena u tome da se ne smije govoriti o viziji, ona je proskribirana, te i sami socijalisti svih škola autocenzuriraju svoje iskaze o tome što žele i kako, ako uopće znaju, kako ne bi ispali neozbiljni, nerealni. Takva je trenutna snaga kapitalističke idologije, po kojoj kapitalizmu nema alternative, koja nas zarobljava u vječnu defenzivu i reaktivno djelovanje, koja nam želi slomiti duh i atomizirati nas u sterilni sedirani individualizam.
Ono praktično što svatko od nas može već danas je učlaniti se i biti aktivan u svom sindikatu. Povući kolege iz korumpiranog u borbeniji sindikat. Ako pak imamo poslovnu ideju, ostvarimo je u formi radničke zadruge. Možemo se pridružiti anarhističkim ili drugim socijalističkim organizacijama i inicijativama, učiti, čitati anarhističku i drugu socijalističku literaturu, razgovarati s ljudima u svom krugu i na javnim skupovima postavljati prešućivano pitanje – klasno pitanje.
