Među anarhistima i drugim socijalistima postoje dva naizgled oprečna mišljenja o antifašizmu. Premoćno većinsko mišljenje polazi više-manje od ideje da je antifašizam postao nekakav civilizacijski minimum nakon svega što se odvilo u prvoj polovici 20. stoljeća, kroz dva svjetska rata i između njih i da je stoga potrebo čuvati i braniti vrijednosti antifašizma do daljnjega. Ali na marginama povremeno nailazimo i na takvo mišljenje, trenutno vrlo manjinsko, prema kojem je najgori (nus)proizvod fašizma upravo – antifašizam. No, jesu li ove dvije tvrdnje zaista međusobno isključujuće?

Što je uopće antifašizam?

Najopćenitije gledano, antifašizam je naprosto protivljenje fašističkim i fašistoidnim pokretima i strankama tamo gdje su one na vlasti, gdje postoji opasnost da budu na vlasti ili gdje sudjeluju u parlamentu, ili gdje uopće postoje. To je ujedno, uz moguće manje varijacije, i najraširenije shvaćanje ovoga pojma. U tom smislu, od pojave fašizma do danas, antifašističkima su bile i jesu, ne samo raznorazne grupacije anarhista i marksista, nego i razne republikanske, demokršćanske, liberalističke pa i sasvim konzervativne stranke i organizacije; kojekakvi političari i diktatori, krupni i sitni buržuji, aristokrati pa i kraljevi i kraljice su se u određenim povijesnim okolnostima pozicionirali ili deklarirali kao antifašisti, što ni danas nije prestalo biti slučaj.

Za anarhiste, međutim, antifašizam nije tek protivljenje fašističkim i fašizmu srodnim organizacijama i režimima, nego i puno radikalnije od toga – on znači suprotnost fašizmu: ako fašizam hoće snažnu nacionalnu državu, antifašizam traži poništenje nacije i države; ako fašizam podrazumijeva strogu društvenu i klasnu hijerarhiju, antifašizam podrazumijeva horizontalnu organizaciju, jednakost i efektivno poništenje ekonomskih i društvenih klasa; ako fašizam znači totalnu vlast, antifašizam znači potpuno poništenje vlasti; ili kako to sumira grupa Sin Dios u jednoj svojoj pjesmi: „Borba protiv fašizma je borba za slobodu, protiv rasizma, seksizma, kapitala i svakog autoriteta.” Međutim, sve to anarhizmu pripada bez obzira na fašizam i antifašizam.

Akcija ili reakcija

Anarhistički je pokret, naime, bitno stariji od fašističkoga. Njegov se nastanak, u obliku pokreta, tipično veže za frakcioniranje Prve internacionale (unutar koje su dvije najutjecajnije frakcije s vremenom postale upravo anarhistička i marksistička) i pogotovo za kongres u Saint-Imieru u Švicarskoj 1872. godine; a prvi intelektualac koji je zagovarao anarhiju bio je Pierre-Joseph Proudhon, još u prvoj polovici 19. stoljeća. Fašizam je, pod tim imenom, nastao u Italiji tek iza Prvog svjetskog rata, kao reakcija na tamošnja revolucionarna previranja s anarhističkim, komunističkim i socijalističkim predznakom. I u samoj Italiji su anarhisti aktivni još od Prve internacionale, unutar koje su se formirali i sudjelovali na Kongresu u Saint-Imieru i kasnijim kongresima anarhističke frakcije Prve internacionale. Zapravo je fašizam nastao kao antianarhizam i antikomunizam, a ne obratno. Fašizmi i jesu, u velikoj mjeri, krajnja posljedica antikomunizma, koji je jednako neprijateljski nastrojen i prema anarhizmu i prema marksizmu. Iz toga i logički i praktički proizlazi da anarhizam jest antifašistički, u smislu da je oštro suprotstavljen fašizmima, ali kada antifašizam postavljamo kao ideju koja je nadređena anarhiji i komunizmu stvara se pogrešan dojam da su anarhizam i komunizam reakcija na fašizam, što je suprotno od povijesne stvarnosti.

„…sloboda narodu!”

Pošto je anarhističko poimanje antifašizma naprosto sâm anarhizam, onda ga je i bolje i preciznije naprosto i nazivati anarhizmom, a ne drugačije, dok je ono što se uvriježeno naziva antifašizmom donekle problematično za anarhizam, dobrim dijelom iz vrlo sličnih razloga zašto mu je problematičan i nacionalizam.

Anarhizam odbacuje koncepte nacije i naroda, jer se radi o pojmovima koji programatski prikrivaju klasne razlike u društvu. Nacionalizam podrazumijeva interklasnu solidarnost unutar nacije u konkurenciji s drugim nacijama, dok anarhizam podrazumijeva internacionalnu solidarnost u borbi radničke klase protiv vladajuće klase. To je nepomirljiva kontradikcija zbog koje se ova dva koncepta uzajamno isključuju. I onda se kao anarhisti ipak zateknemo u antifašizmu, gdje se od nas opet očekuje da prihvaćamo ne samo interklasnu, nego i interpolitičku solidarnost, ali ovaj put u ime antifašizma, jer „svi smo mi antifašisti”, kao što kaže poznati slogan (obično uzvikivan na talijanskom jeziku: „Siamo tutti antifascisti!”), traži se od nas da svoja revolucionarna nastojanja stavimo po strani, ili da ih barem odgodimo, u ime borbe protiv „većeg zla”. I pritom je pristojno šutjeti o tome kako je „veće zlo” zapravo istovremeno i posljedica i sredstvo obrane „manjeg zla”; tj. fašizam je istovremeno i posljedica i sredstvo obrane (liberalnog) buržoaskog režima, kao što se sasvim jasno vidi na povijesnim primjerima Italije, Njemačke i Španjolske – i zapravo, ne može se poništiti jedno bez drugoga, to je jalova borba.

Formalna je razlika između nekih slogana, npr. „Svi smo mi antifašisti!” i „Mi Hrvati!” beznačajna. U oba se slučaja radi o izjavi identiteta i oba se izvikuju u stilu stadionskog skandiranja. I oba su slogana uniformirajuća, tj. prikrivaju razlike koje mogu postojati u skupinama koje ove slogane izvikuju, razlike koje mogu biti i često jesu, između ostalih, i klasne i političke. „Svi smo antifašisti” – ok, svi smo protiv fašizma, ali što je ono ZA što se zalažemo? Interesi npr. radnika, poduzetnika i političara su tri različita interesa i ma koliko svo troje bili antifašisti, radnički će interes dugoročno ostati u sukobu s interesima drugih dviju kategorija. Ono „za” je točka u kojoj se antifašističko jedinstvo raspada, ali bez toga „za” nema smislene akcije pa nema ni napretka.

Tradicionalni jugoslavenski slogan: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, drugačiji je od prethodno spomenutog po svojoj osnovnoj strukturi – nema izjave identiteta, egzorcira se fašizam, invocira se sloboda, ima formu lozinke pa je izvorno i služio kao znak prepoznavanja propagande pokreta otpora u vrijeme nacifašističke okupacije i njezinih satelitskih režima na području djelovanja jugoslavenskih partizana. Pa svejedno, i kod njega nailazimo na sličan problem: „sloboda narodu” – kojem narodu? Jugoslavenskom? A što s talijanima i nijemcima koji nisu fašisti? Svakom narodu? Cijelom narodu ili radnom narodu? I sloboda, jasno, od fašizma, ali za što? Kao i kod modernijeg „navijačkog” antifašističkog slogana, ovaj tradicionalniji je također sastavljen tako da prikriva klasne i političke razlike među antifašistima. Svatko ima svoju ideju o tome što „sloboda narodu” zaista znači.

I zaista, međunarodni je antifašistički „narodni front” barem od drugog svjetskog rata nadalje stapao raznorazne političke stranke, države, kao i pripadnike suprotnih ekonomskih i društvenih klasa. Potpuno je jasno da „sloboda narodu” radnicama anarhistkinjama nije značila niti je mogla značiti isto što i sudionicima konferencije na Jalti 1945. A koliko je još mnogo varijacija između tih dviju krajnjih pozicija. Svi smo antifašisti, ali nitko se od trojke s Jalte nije nikada solidarizirao s anarhistima niti bi se anarhisti ikada trebali solidarizirati s njima sličnima.

Pa ipak, ako je antifašizam najgori nusproizvod fašizma, isto je tako najgori nusproizvod antifašizma takozvani „antiantifašizam” – argument je rekurzivan. Naime, dvostruka negacija logički rezultira afirmacijom pa tako i „antiantifašizam”, svjesno ili ne, rezultira povratkom na fašizam, što je za anarhizam potpuno neprihvatljivo.

Minimum nije dovoljan

Antifašizam doista jest postao civilizacijski minimum nakon Drugoga svjetskog rata, ako ne i prije toga – i možemo bez zadrške reći da fašizam i njemu srodne i slične tendencije ne mogu i ne smiju imati svoje mjesto u civiliziranom javnom dijalogu. Ali kao anarhisti mi ne možemo biti zadovoljni tek minimumom, jer anarhija, kako je već i Proudhon govorio i pisao, predstavlja civilizacijski maksimum – funkcionalno društveno uređenje u kojem nema vlasti čovjeka nad čovjekom. Zovemo se anarhistima je ne pristajemo na ništa manje od toga.

Kao civilizacijski minimum, antifašizam i demokracija su koncepti koji, čini se, već dominiraju svijetom. Od svih država na svijetu danas, jedino Saudijska Arabija, UAE, Katar, Oman, Afganistan, Brunei i Vatikan trenutno ne tvrde o sebi da su demokracije; i slično tome, u oba rata koja trenutno privlače dozu pažnje šire europske javnosti, svaka strana tvrdi za sebe da je antifašistička, tj. da se bori protiv fašističkog neprijatelja: i Ruska i Ukrajinska strana jedna u drugoj vide neonacizam, a svaka u sebi vidi borbu za smrt fažizma i za slobodu naroda; slično i u Palestini, cionisti u palestincima i u svakome tko se s njima solidarizira vide antisemitizam i nacizam, dok palestinci i anticionisti varijantu nacizma vide u programu i ponašanju izraelske države, i jedni i drugi su uvjereni da se bore za slobodu naroda i protiv fašizma. Očito je da civilizacijski minimum – demokracija i antifašizam – nije civilizacijski dovoljan, jer značenje je ovih pojmova rasplinjeno do poništenja. Svi smo antifašisti, ali to danas ne znači više puno. Vidi se to i po rezultatima zadnjih izbora za EU parlament.

„Iskoristi svoj glas. Ili će drugi odlučivati za tebe.”

Može se i, dapače, treba se kritizirati iskustvo boljševičke demokracije na račun činjenice da je omogućila Staljinov uspon na vlast. Po istome principu i s istim razlogom može se i treba se kritizirati iskustvo buržoaske demokracije, jer je omogućila Hitlerov uspon na vlast. No u javnom prostoru i u obrazovanju unutar (službenog i neslužbenog teritorija) EU redovito se javlja kritika prethodne, dok se kritika potonje pojavljuje samo ekstremno rijeko i iznimno i još rjeđe bez neke vrste upozorenja o „opasnom” ekstremizmu ili radikalizmu. Zato su rezultati zadnjih izbora za EU parlament (2024. godine) izazvali iščuđavanje „dobromislećih” europljana, šokiranih nad rastućom afirmacijom ekstremne desnice, ne više samo u pojedinim parlamentima zemalja članica, nego sada i u samome EU parlamentu. I odmah je, kao i svaki put poslije sličnih izbornih rezultata, liberalna javnost graknula kako se to događa zato što navodno nije dovoljno ljudi izašlo na izbore, kako „prepuštamo drugima da odlučuju za nas”, a zapravo nas uporno pozivaju da održavamo i ponavljamo isti sustav koji je već jednom Hitleru dao vlast i koji očito nema niti može imati mehanizme koji bi to mogli ubuduće spriječiti. Još jednom, strašilo fašizma služi kao moralna ucjena za glasovanje i održavanje uvjeta u kojima fašizam i nastaje… začarani krug se ispravno vrti, izlaz nije dopušten!

Fašizam i antifašizam danas

Istina je da danas svjedočimo zabrinjavajućem porastu ksenofobije, nacionalističkog ekstremizma, rasizma, mizoginije i ostalih oblika mržnje odozdo, i istovremeno nadzora, militarizacije, korporativizma i uopće totalitarnih praksi odozgo – praktički, autoritarnost je u porastu i sa vrha i sa dna društveno-ekonomske piramide. No, je li to što se trenutno događa zaista fašizam?

Fašizmi su, rekli smo, historijski nastali kao reakcija na revolucionarna previranja u Europi poslije 1. svjetskog rata – sjetimo se još jednom Italije, Njemačke, Španjolske i dr. Ali danas u Europi vidimo samo porast autoritarizma, dok revolucionarna previranja još uvijek izostaju. Ovo čemu danas svjedočimo očito nije reakcija na revolucionarna previranja, nego posljedica njihovog izostanka. Buržoazija je shvatila da joj demokracija više ne treba, a u zapuštenim prostorima na dnu kapitalističke piramide koti se gamad. Je li onda upravo „fašizam” ispravan naziv za ovo što se danas događa? Ili nam je potreban neki nov naziv za fenomen kojemu upravo svjedočimo?

Nisam još siguran koji bih odgovor ponudio na ovo pitanje, ali bitno je postaviti ga, jer pravilno imenovanje nekog fenomena usmjerava nas i olakšava nam da ga bolje razumijemo i da se adekvatnije s njime nosimo. Dijeljenje etikete fašizma šakom i kapom svemu što dolazi s desne strane političkoga spektra, čemu smo ponekad skloni, nije samo neprecizno, nego je dugoročno i štetno, jer vodi do relativizacije fašizma – ako je sve fašizam, onda ništa više nije fašizam, nego izgleda kao da naprosto hrpa paranoičnih lijevih ekstremista vidi fašizam na sve strane, i gdje ga ima i gdje ga nema. Pa ako i kada se fašizam zaista opet pojavi, ostatak javnosti neće to više niti primijetiti, kao u onoj priči s dječakom koji je vikao po selu da je došao vuk. Možda još uvijek nismo baš u toj fazi – desetak tisuća ljudi na nedavnome antifašističkome skupu u centru Zagreba, uz manje skupove još i u manjim gradovima Puli, Rijeci i Zadru svjedoče o tome da javnost u Hrvatskoj ipak još nije sasvim desenzibilizirana po pitanju fašizma, još ga se uvijek koliko-toliko zgražavamo – pripazimo da taj senzibilitet ne upropastimo.

Još jedan problem je svakako i taj što se „ljevičarsko” djelovanje u najvećem dijelu Europe pa tako i u Hrvatskoj već kronično svodi pretežno na predizborne kampanje, identitetska i parlamentarna prepucavanja i na antifašistički folklor. Suprotno od školske definicije, ljevica je postala afirmativna prema institucijama građanskoga društva, do te mjere da se prošle godine na jednome takvome skupu antifašističkoga folklora u Zagrebu, na kojem riječ ponosno dobivaju i predstavnici gradske vlasti, dogodilo da su organizatori pozvali policiju da udalji antifašista koji se nije prema ustašofilskim provokatorima ponašao u skladu s građanskim bontonom. Organizatori su se kasnije ispričali zbog toga postupka i, barem mi koji nismo bili privođeni, prihvatili smo ispriku, ali svejedno jeziva ostaje pomisao da se moglo dogoditi da je organizatorima antifašističkog okupljanja prvi instinkt prilikom incidenta bio da pozovu policiju protiv drugog antifašista. Očito je da iako smo svi antifašisti, ipak nemamo svi iste interese u vezi toga.

Prema demilitarizaciji

Kao anarhisti, dakle, mi dakako jesmo antifašisti. Ali naš antifašizam ne proizlazi, kao mnogi drugi antifašizmi, iz konkurencije s fašizmom pri osvajanju ili održavanju vlasti, nego iz protivljenja svakoj vlasti. Mi smo antifašisti, ne tek zato što su fašisti najnasilniji igrači, nego prvenstveno zato što smo protiv same „igre” koju oni igraju – ne natječemo se s fašizmom, nego dokidamo čitavo natjecanje, odbacujući svaki oblik vladavine čovjeka nad čovjekom.

Svijest da mnogi antifašisti imaju bitno drugačije političke interese i ciljeve od naših i da antifašizam nije isključiva domena anarhizma, nego se, dapače, unutar antifašizma mogu naći mnoga međusobno nekompatibilna politička nastojanja i da svako od njih gura i vuče u svome smjeru, nameće pitanje alternative. Smatram ipak da ne treba zamijeniti, nego kvalitativno nadograditi antifašizam. Ako ga želimo pogurati u nekom dugoročno naprednijem i konstruktivnijem smjeru, moramo antifašizam pomaknuti prema nekom cilju koji bi bio dosljednije ujedinjujuć, koji bi mogao okupljati, da i različita, ali međusobno kompatibilna nastojanja. Za anarhiste jednu takvu mogućnost, i danas vjerojatno najaktualniju, predstavlja – demilitarizacija.

Već smo rekli da se i NATO i EU s jedne strane, baš kao i Ruska Federacija s druge strane, pozivaju na antifašizam dok se jedni indirektno, a drugi direktno sukobe u Ukrajini; a slična je situacija i u Palestini, gdje se i cionisti i anticionisti pozivaju na antifašizam, prepoznavajući nacističke aspekte jedni u drugima. Međutim, i Izrael i Rusija i NATO i EU imaju svoje vojske i provode aktivnu politiku militarizacije društva. Antifašizam, kako i povijest svjedoči, nije nužno i antimilitaristička pozicija – u Drugome su se svjetskome ratu protiv sila Osovine aktivno sukobile i velike i snažne vojske, kao što su bile britanska i SAD vojska i sovjetska Crvena armija – ujedinjeni antifašistički front uključivao je tada i njih i partizanske formacije, kao i mnoge male lokalne ćelije otpora raspršene po terenu; a mnoge su se partizanske organizacije tijekom rata ili neposredno po njemu i same militarizirale. Vojni princip se pokazao kao zajednička točka fašizma i institucionaliziranog antifašizma. I onda se dogodilo da su se unatoč pobjedi antifašizma nakon 2. svjetskog rata opet afirmirali autoritarni i militarizirani režimi diljem svijeta, kako na istoku, tako i na zapadu.

Ako je borba protiv fašizma trebala biti rat koji će okončati sve ratove, onda ta borba još nije gotova, a nije gotova u velikoj mjeri i zato što su zapravo pobijedile vojske, a vojske ne mogu prefigurirati mir, jer svoju svrhu ostvaruju u ratovima za interese vladajuće klase koja ih za to i plaća. Proglašen je kraj rata, ali zapravo rat nije nikada prestao. Čim su bile pobijeđene osovinske vojske, one savezničke su se zaratile između sebe, prvo u Grčkoj, a onda i drugdje po svijetu, udaljavajući front od Europe i to se udaljavanje fronta proglasilo mirom, iako mira nikada realno nije bilo, ili eventualno „Hladnim ratom”, cinično ističući kako je samo euro-angloamerička perspektiva relevantna, pošto je cijelo vrijeme u mnogim drugim krajevima svijeta od početka bilo sasvim jasno da taj poslijeratni rat nije nimalo „hladan”.

Vojskama i fašistima zajednička je borba za interese vladajuće klase. Autentična borba protiv fašizma mora stoga biti i borba protiv militarizma, jer militarizirani režimi reproduciraju fašizmu slične obrasce. Danas to jasno vidimo i na hrvatskome primjeru, gdje ustaštvo postaje sve prihvatljivije što se više ulaže u vojsku i što se više približavamo provođenju obnovljene vojne obveze. Militarizacija i fašizam uzajamno se hrane. Borba za demilitarizaciju bi zato morala biti među prioritetima svih doista antifašističkih pojedinaca, grupa i organizacija u zemlji i svijetu, tim više što smo suočeni ratnim napetostima, genocidima i pojačanim naoružavanjem Europe – sve nabrojeno ulazi u razloge zašto se protivimo fašizmima i svemu što im sliči, a vojskama je to razlog postojanja, kojeg se neće odreći. Upravo su vojska i kapital zadnje dvije prepreke do konačne i stvarne pobjede nad fašizmom.