Na ovogodišnjem Forumu Tomizza, na temu “Gramatike zaborava”, sudjelovao je i naš član Franko Burolo, a ovo u nastavku je tekst njegovog izlaganja na simpoziju.
Govoriti i pisati zaborav
Priznajem da mi je neobično bilo vidjeti da ovogodišnja tema Foruma Tomizza stavlja u fokus zaborav i to „gramatiku zaborava”, ni više ni manje, sugerirajući forme i strukture, sisteme, koji, i ni to ne smijemo zaboraviti, ne moraju biti nužno hijerarhijski, kao što većina sugerira, nego su, rekao bih, upravo nehijerarhijske strukture krajnja logična posljedica autentične demokracije; sugeriraju se, dakle, forme, strukture i sistemi, ali i komunikacija i izražavanje. Jer gramatika jest pitanje forme i strukture, ali prvenstveno jezika, a jezik je glavno ljudsko sredstvo komunikacije, razumijevanja, mišljenja, spoznaje… sjećanja i pamćenja. Tema nas poziva, dakle, da razmišljamo o sustavima zaborava, točno, ali i konkretnije od toga, o jezičnim sustavima zaborava. Pitanje koje se nameće je – kako govoriti i pisati zaborav. Ne o zaboravu, nego sâm zaborav – govoriti i pisati zaborav, a samim time i misliti ga i komunicirati ga. Je li to uopće moguće?
Ni pamćenje ni zaborav nisu u fokusu mojih trenutnih istraživanja, nego osporavanje, prevrednovanje, anarhični impulsi, radikalne promjene i optimalne projekcije za budućnost. Ali pokušat ću svejedno iz takve vizure objasniti svoje razumijevanje ovoga pojma.
Gramatika je struktura jezika, a jezik je, između ostaloga, rekli smo, sredstvo sjećanja i pamćenja. Gramatika zaborava je stoga oksimoron. Ili se tako barem naizgled čini.
Uvjeravamo se da pišemo i govorimo da se ne bi zaboravilo. Neven Ušumović je za Fulvia Tomizzu rekao da je aktivist pamćenja, a za njim smo to i svi mi, sudionici Tomizzinog foruma, čak i u ovome izdanju posvećenom zaboravu. I to je točno, komuniciramo informacije i znanja, koja, dokle god su kroz vrijeme i prostor u opticaju komunikacije neće biti zaboravljena. Ali čim se komunikacija prekine, nastupa postepeni proces zaborava. Prva domena zaborava, dakle, nije sasvim izvan jezika, u smislu da nije zaborav tamo gdje jezika nije nikad bilo, nego tamo gdje jezik posustaje, staje, prestaje ili nestaje, zaborav je to što popunjuje rupe koje ostaju tamo gdje jezika više nema.
S druge strane, upravo je proces zapisivanja ono što nam omogućava zaborav. Često uzmemo kakav komad papira ili mobitel ili laptop ili već nešto čime pišemo i kažemo si: „Zapisat ću si ovo da ne zaboravim.”, ali ono što tim postupkom zapravo činimo je da si dopuštamo da zaboravimo i prepuštamo elektronskom uređaju ili papiru da „pamti” umjesto nas. I nije rijetkost da potom zaboravimo i da smo si uopće nešto zabilježili, a ne samo ono što smo zabilježili. Jezični alati nam na taj način omogućavaju zaborav, koristimo ih ponekad upravo zato da bismo si dopustili zaborav.
Pozivni tekst za ovaj simpozij kaže da „digitalna tehnologija onemogućuje potrebno zaboravljanje, postaje teže zaboraviti nego pamtiti.” Ne slažem se ovom konstatacijom. Uspoređujući svoja iskustva s obje strane katedre u vremenu dominacije digitalnih tehnologija s iskustvima starijih generacija, kojima je digitalija „zavladala” životima tek u drugoj polovici životnog vijeka ili kasnije, uvjeren sam da moja i mlađe generacije pamte bitno manje od starijih, upravo zato što se mnogo više oslanjamo na dostupnost javne informacije i svojih bilješki, koje vrlo rijetko kada nemamo uza se. Strojevi sve više „pamte” umjesto nas, a ljudi, linijom manjeg otpora, sve više zaboravljaju. Ali strojevi „pamte” sve što u njih unosimo, ma koliko pametno ili glupo, smisleno ili besmisleno bilo. Toliko da kad se vratimo ovim informacija, pogotovo onima koje su javno dostupne, nađemo se preplavljenima i često nismo više u stanju da ih strukturiramo i pretvorimo u znanje i pamćenje. U tom smislu, digitalna tehnologija, onako kako se ona danas koristi, često otežava pamćenje i potiče zaborav.
Još jedan aspekt zaborava u suvremenome moru informacija je taj što mnogi sadržaji potencijalno vrijedni pamćenja ostaju utopljeni u tome moru. Istina je da danas svatko može naći nekakav način da objavi bilo kakav sadržaj, ali to ne znači da će taj sadržaj zaista ostati zapamćen, jer probiti se do publike postaje sve teže zbog prezasićenosti informacijama. Pozamašna većina današnjih objava, bez obzira na format, funkcioniraju kao poruka u boci bačena u more – i samo je pitanje sretnih ili nesretnih okolnosti hoće li ili neće koja od tih poruka dospjeti do ljudi koji bi je mogli razumjeti, cijeniti i pamtiti, ako do ikoga. Koliko zanimljivih priča, pjesama, mišljenja, istraživanja, crteža i sl. ostaje osuđeno na zaborav do daljnjega, naprosto zato što nisu još uspjele isplivati ili su isplivale pred krivu osobu?
Druga domena zaborava je, dakle, tamo gdje jezika ima previše, tamo gdje se previše priča. U takvim uvjetima jezik postaje sam svoja buka u komunikaciji, gubi artikuliranost, izvrće svoje osnovne funkcije i postaje sredstvom zaborava. I možda upravo tu nastaje gramatika zaborava – taj neki inverzni jezik mora i sam imati neku svoju gramatiku, samo što je postavljena na minus prvu potenciju, rezultirajući zaboravom.
Vlasti su nekada zaborav poticale ili nametale isključivo tabuizacijom i ušutkavanjem. Ove su metode još uvijek aktualne, no kroz dvadeseto su stoljeće režimi tzv. „zapadne demokracije” počeli sve bolje uviđati i potencijale prekomjerne komunikacije, izvrćući funkcije slobode govora protiv nje same. Ako su ljudi stalno izloženi kojekakvim nepovezanim informacijama, do kraja dana se neće više sjećati što su čuli, vidjeli ili pročitali na početku dana. Kada i važne ili kontroverzne informacije i znanja postanu samo dio sveopće informacijske buke, bez obzira na njihovu možebitnu istinitost, točnost ili korisnost, bit će vrlo vjerojatno zaboravljene, jednako kao i onih deset sekundi videa s mačkom.
Zatrpavanje informacijama u svrhu distrakcije i zaborava aktualno je barem još od vremena prevlasti televizijskog medija, a intenziviralo se, čini mi se, u zadnjih nekoliko godina, od pandemije naovamo, pogotovo kada se radi npr. o ratovima u kojima indirektno sudjelujemo. Ali zadržao bih se ovom prilikom detaljnije samo na jednom aktualnom primjeru, vezanom za izbore.
Europski je parlament nedavno na YouTubeu objavio video kojim želi potaknuti građane EU da glasaju na predstojećim izborima za zastupnike u Europskom parlamentu i radi se o dobrom primjeru kombiniranog pristupa prešućivanja i zatrpavanja informacijama u svrhu propagandnog zaborava.
Video je koncipiran tako da se naši najstariji sugrađani iz raznih zemalja EU pred svojim unucima emocionalno prisjećaju vremena u kojima navodno nije bilo demokracije. Već u prvih pola minute jasno je da se radi o emotivnoj manipulaciji. U nastavku se pak izjednačavanjem nekadašnjih osovinskih režima s poslijeratnim antifašističkim demokracijama istočne Europe zanemaruje i poništava („cancelira”, ako hoćemo) uloga komunističkih i socijalističkih partija u borbi protiv nacifašizma, kao i činjenica da je SSSR bio saveznička sila u 2. svjetskom ratu, briše se činjenica da socijalizam i komunizam, za razliku od fašizma i nacizma, nisu zamišljeni kao nužno autoritarni režimi niti se može logički ili empirijski dokazati da takvi moraju biti, postavlja se trenutni režim EU izvan dometa kritike za autoritarnost i svime time se indirektno potiče polarizacija između konzervativnih antikomunističkih i naprednomislećih europljana, koji su dobro svjesni promašaja određenih bivših režima, ali nisu zbog toga odustali od ideje društva bez klasa ili ekonomije bez izrabljivanja ljudskog rada. Video nas zatrpava dekontekstualiziranim informacijama o subjektivnim doživljajima iz bivših režima koji ipak nisu svi nastali iz istoga konteksta i briše time potrebu za razumijevanjem procesa koji su doveli do nastanka svakog pojedinog od tih autoritarnih režima. Obeshrabruje se time kritička analiza povijesti. I vrlo znakovito, rekao bih, prešućuje se činjenica da je Hitler na vlast dospio tako što je 1933. godine na demokratskim izborima bio izabran za kancelara, čime se vrlo očito poljuljava ideja da su parlament i izbori ikakva garancija za bilo kakvo slobodno društvo. Slogan uz video je pak: „Use your vote. Or others will decide for you.”, ilitiga: „Iskoristi svoj glas. Ili će drugi odlučivati za tebe.”, što je slogan cijele kampanje, unatoč tome što je potpuno jasno da glasovanjem na izborima jedino u čemu sudjelujemo, a i to jedva, je upravo u biranju kome ćemo prepustiti da odlučuje umjesto nas – to je cijela praktična svrha izbora. Video Europskog parlamenta nas, dakle, zatrpava oprečnim i nepotpunim informacijama stavljajući patetiku emocionalnih izljeva u prvi plan, kako bi nas uvjerio da nema druge alternative osim ovoga „najboljeg od svih mogućih svjetova”, baš kao što nas je, moram primijetiti, uvjeravala i vladajuća propaganda nekadašnjih istočnoeuropskih demokracija.
Ovo je tim ironičnije što je u sklopu iste predizborne kampanje EU parlament prije ovoga videa objavio još i druga tri videa u kojima objašnjavaju mehanizme širenja dezinformacija, prema tri osnovna principa: igranje na emocije, sijanje razdora i zatrpavanje informacijskog prostora. Da bi nam onda, s gore opisanim videom, sva ova tri principa pokazali u vlastitoj praksi.
Na sličan se način EU propaganda prilikom ruske invazije na Ukrajinu dobro potrudila da javnost zaboravi ili da barem postane indiferentna prema ukrajinskom nemalom problemu s neonacizmom. Istim povodom zaboravljeni su i ratovi na Balkanu pa je ukrajinski rat postao prvi na europskom kontinentu nakon 2. svjetskog rata. Na nedavnu prodaju kurdskih azilanata u zamjenu za švedsku i finsku kandidaturu u NATO smo već sasvim zaboravili. A za političke zatvorenike u EU, mislim da većina ljudi nije nikad ni znala da postoje. Srećom ili nesrećom, vladajuća propaganda je trenutno nešto manje uspješna u pogledu Izraela i Palestine, ali bojim se da je i to samo pitanje vremena, jer i Gaza sasvim pomalo već prestaje biti vijest i vrlo je izgledno da će se po enti put sve zaboraviti i nastaviti po starom.
Moguće je da sam osjećaj da je važno sjećati se i pamtiti različite strane svake priče stekao u vrijeme prvog razreda srednje škole. Tada sam upoznao i književnost Fulvia Tomizze, više-manje onda kada je čovjek umro. Imali smo doma na polici jedan set njegovih romana i meni je zapela za oko Materada, jer kroz Materadu sam svako jutro autobusom prolazio na putu do škole u Bujama. Bio mi je to prvi put da sam imao iskustvo čitanja romana ambijentiranog u zavičaju koji mi je poznat iz prve ruke, u kojem i sam živim i krećem se. Pa iako se roman bavi temom koju službena povijest promatra kao egzil ili opcionalno preseljenje, ovisno o tome koju stranu granice pitate, ali u svakom slučaju službeno se radilo o talijanima, moj čitateljski dojam nije zapravo bio taj da se roman bavi specifično problemom talijana po dolasku jugoslavenske vlasti u naše krajeve – to je još uvijek ambijentacija, nego da se bavi naprosto jednom ljudskom pričom, o tome kako čovjeka zatekne nepravda pod svakom vlašću, državnom, ali i obiteljskom vlašću vlastite rodbine – „parenti serpenti”, kako se ovdje običava reći.
Moje čitanje je, međutim, bilo čitanje osobe koja je odrasla u Umagu i koja je sasvim navikla na vrlo labave etničke odrednice ovoga kraja. Bilo mi je jasno da Franko Kozlović iz Materade može i ne mora biti talijan. Ali čitanje na prelazu milenija iz perspektive unuka dvoje talijana koji su svojevremeno optirali da ostanu moralo je biti drastično različito od čitanja Tomizzinih prvih talijanskih kritičara 1960./61. godine. U jednoj je svojoj kolumni Fulvio Tomizza mnogo kasnije zapisao da mu je bilo svakako laskavo čitati pohvalne kritike iz Italije same po sebi, ali da mu se svejedno činilo da tadašnja kritika ipak nije sasvim dobro razumjela njegov prikaz problematike ove specifične granice, navodeći, između ostalih stvari i egzodus istarskih hrvata i slovenaca prema Jugoslaviji nakon 1. svjetskog rata, kao i izbjegličko porijeklo dobrog dijela stanovništva specifično sjeverozapadne Istre, koje se tamo doselilo svojedobno bježeći iz Dalmacije pred turskom vlašću u tada sigurnije mletačke teritorije. To ne znači nužno da bi Tomizza moje mladenačko čitanje smatrao točnijim, ali svakako potvrđuje da je etnička i nacionalna odrednica njegovog protagonista nejasna, a time i od sekundarne važnosti – Franko nije talijan koji se u teritorijalnoj raspodjeli našao s „krive” strane granice pa se sada seli na „pravu” stranu, nego on je sama granica koja se premješta. No Tomizzina argumentacija također potvrđuje i njega samog, opet, kao aktivista pamćenja, jer nije dopuštao da se zaboravi kontekst i uzročno-poslijedične veze koje su vodile od jedne nepravde do druge, i od jednog pomicanja granice do drugog. Njegova književna djela, jednako ona neoveristička i povijesna, kao i ona onirične inspiracije, pisana su kao buđenje sjećanja i gradnja pamćenja. Tu nema gramatike zaborava.
Ako je gramatiku zaborava uopće moguće primijeniti u književnosti – a pod time, ponavljam, podrazumijevamo ne tek pisanje o zaboravu, nego upravo pisanje zaborava – čini mi se da takva nastojanja, možda i nesvjesna, možemo pronaći u talijanskoj neoavangardi, koja je barem u svojoj prvoj fazi, do osnivanja Grupe 63, u svojim stihovima istraživala između ostalih stvari, i strukture, gramatiku, dakle, sveopće komunikacijske buke, već tada, prije nego je postojao internet.
Posebno bih istaknuo autore Edoarda Sanguinetija i Nannija Balestrinija. Kod oba pjesnika je dojam komunikacijske buke suvremenosti vrlo prominentan, ali Sanguinetijeva je stihovana buka bezoblična, dok Balestrinijeva poprima ponekad mašinski preciznu formu. I to doslovno mašinski, ako promatramo Balestrinijev rad „Tape Mark I” (1961.), jedan od prvih svjetskih eksperimenata u digitalnoj poeziji, ili „elektronskoj poeziji”, kako ju je sam Balestrini nazivao. Iako je Balestrini jezične elemente za ovaj rad birao iz tekstova Michihika Hachiye, Paula Goldwina i Lao-Cea, svako pokretanje ovog računalnog programa rezultira novim pomiješanim tekstom nad kojim nitko od četvorice autora nema više nikakve kontrole, potičući tako zaborav na izvorne autore i njihove tekstove, iako se taj zaborav sastoji od dijelova njihovih tekstova, među kojima i Dnevnik iz Hirošime, važno svjedočanstvo o iskustvu atomske bombe. Paul Goldwin i njegov tekst s talijanskim naslovom „Il mistero dell’ascensore” doista i jesu zaboravljeni! I ime i naslov su u svim bazama podataka i u svim internetskim pretraživanjima ili nepoznati ili vezani za Tape Mark 1. Alessandro Giammei sa Yalea je posvetio velik dio jednog svoga članka iz 2018. godine upravo tome misteriju, a nakon Balestrinijeve smrti u svibnju 2019. godine, čini se da smo ostali bez zadnje mogućnosti da se netko direktno prisjeti tko je to i kakav je to tekst citiran u Balestrinijevom eksperimentu. Goldwinova se sudbina može još i lakše i još radikalnije ponoviti više-manje bilo kojem autoru, pogotovo manje znanom, u današnjem vremenu kada je automatski generiran tekst postao svakodnevna pojava na prezasićenom internetu, koji, ponovimo, u trenutnim političkim i ekonomskim uvjetima služi češće kao sredstvo zaborava, nego kao sredstvo pamćenja.
Optimalna projekcija u budućnost je prema Aleksandru Flakeru jedna od osnovnih osobina avangardne književnosti (i drugih umjetnosti), što je komplementarno Sanguinetijevom razmišljanju da je impuls anarhije jedna od tih osnovnih osobina („pulsioni d’anarchia” ili „pulsioni anarchiche”, pisao je Sanguineti). I optimalna projekcija i impuls anarhije omogućavaju avangardnim tekstovima da osporavaju prošlost i sadašnjost u ime orijentacije na neku optimalnu budućnost inspirirajući prelazak sa terena (estetske) pobune na teren (socijalne) revolucije. No da bi ovi tekstovi mogli osporavati tradiciju, oni moraju biti pisani na njezinoj podlozi, a to znači na pamćenju onoga što je (i zašto je) osporavano i onoga što potencijalno projicira u optimalnom smjeru. Iz istog razloga i u punk estetici možemo naići i na svastiku i na zaokruženo A; i na Laibachovo: „Eia, eia, alalà!”, i na Borghesijino: „El pueblo unido jamas serà vencido!” pa i na Azrino: „Visoko iznad vlakova, ja se zovem anarhija.” No, istraživanje i razumijevanje upravo gramatike zaborava može doprinijeti cjelovitijoj upotrebi jezika, s potencijalom dopuštanja zaborava informacija koje su za pojedinca prekomjerne, nepotrebne ili štetne, istovremeno uz njegovanje kolektivnog kulturnog pamćenja svega što se nikad više ne smije ponoviti, kao i dugoročnih ciljeva kojima stremimo.
Još jedna misao za kraj. Ako jezik u određenim okolnostima može postati svoja suprotnost i poništavati komunikaciju, a time i pamćenje, onda se možda i šutnja pod određenim okolnostima može također pretvoriti u svoju suprotnost, postati snažna komunikacija, poništiti zaborav i potaknuti pamćenje i djelovanje. Na jednom čikaškom groblju, na spomeniku dignutom u čast Haymarketškim mučenicima, onima u znak čijeg se sjećanja pokrenulo obilježavanje 1. maja, piše ovako: „Doći će dan kada će naša šutnja biti moćnija od glasova koje danas gušite.” Na nama je da to tako i bude.