U trećem izdanju caffe Malateste, programu anarhističkih kružoka i druženja kojeg smo započeli u travnju, razgovarali smo o stambenoj krizi i mogućnostima organiziranja. Iako relativno skroman u odazivu sudionika, dinamični razgovor uz kavu, čaj i kolačiće rezultirao je ohrabrujućim zaključkom i pozivom na akciju.
Priuštivost i pristupačnost stanovanja
Pitanje krova nad glavom osnovna je ljudska potreba i preduvjet dostojanstvenog života, no mnogima je priuštivo stanovanje nedostižan cilj bez izlaganja predatorskim praksama tržišta ili bez spasa u vidu naslijeđene nekretnine. Europa i Hrvatska i dalje osjećaju posljedice stambene krize iz 2008. godine nakon koje su troškovi stanovanja i života rasli brže od plaća prosječnog radnika. Na taj trend nadovezale su se recentne krize (usput rečeno, kontradiktornost kapitalizma ogleda se u ponavljajućim krizama) što je dovelo do toga da je danas na razini EU, u odnosu na 2010. godinu prosječna kupovna cijena kvadrata stambene jedinice porasla za 54 %, dok je u Hrvatskoj taj porast i veći – 93 %. Porast najamnina u istom period gotovo je jednak u obje teritorijalne tvorevine (25% i 28%). Kada se to stavi u kontekst radničkih primanja računica nije dobra, prosječna cijena nove stanogradnje u Zagrebu iznosi oko 3300 EUR, dok je prosječna neto plaća oko 1627 EUR, a medijan osjetno manje, 1332 EUR. Za stan veličine 50m2, prosječni bi radnik trebao izdvojiti barem 100 cijelih plaća (a većina i više od toga), naravno ne računajući pri tome ostale životne troškove i teret stambenog kredita koje bi u istom periodu snosio.
Na rastući socijalni problem kojeg uzrokuje nepriuštivo stanovanje, europski birokrati i domaći političari morali su nekako odgovoriti, pa su usvojili (primjer nedavno usvojenog nacionalnog plana za stambenu politiku) ili tek promišljanju (budući europski plan za priuštivo stanovanje) javne politike koje bi trebale potaknuti stanogradnju. Domaći je nacionalni plan dokument koji propisuje aktivnosti države (i lokalnih vlasti) koje je potrebno provesti u narednih 5 godina s ciljem postizanja priuštivog i održivog stanovanja. Nije iznenađujuće što je napisan s kapitalističkom logikom na umu u kojoj je glavni cilj stabilizirati nekretninsko tržište i tako utjecati na priuštivost stanovanja. Nakon pola godine provedbe, inicijalne mjere pokazuju se kao promašene (povrat poreza) ili neučinkovite (porez na nekretnine). Realnost za većinu ostaje tako nepromijenjena, stanova po pristupačnim cijenama nema i gotovo ih sigurno neće biti skoro zbog čega preostaje samo gorak izbor između kreditnog ropstva ili života u nekvalitetnim stanovima nekog kvarta spavaonice na periferiji.
Iako postoje povijesni primjeri koji pokazuju državnu učinkovitost u adresiranju stambene krize (npr. javna stanogradnja u Europi, Aziji i Južnoj Americi tijekom 20. stoljeća…), anarhistička perspektiva neće očekivati državnu pomoć niti će zagovarati takvo rješenje. Državni intervencionizam može ispuniti ciljeve za dio potrebitih (ili pogodnih, u slučaju autoritarnih režima koji distribuciju dobara koriste za održavanje vlasti), no u svojoj praksi takav pristup zapravo obesnažuje ciljane korisnike uzimajući im agendu i motiv za organiziranjem, svodeći ih na puke molitelje milosti ili promatrače političkih procesa iz kojih su isključeni.
Zato smatramo da slobodarska perspektiva treba poći od direktnih akcija koje samoorganiziraju (buduće) stanare te potiču solidarnost i samoupravljanje, a ujedno daju nadu i alate za drugačiju praksu življenja. Što anarhističke ideje i praksa nude kao alternativu? Četiri primjera u nastavku predstavljaju glavne metode stanovanja koje se u naravi mogu svesti na dva temeljna pristupa, zauzimanje postojećih prostora ili izgradnja novih građevina, a koji se dodatno granaju u varijante prema stupnju legalnosti njihove provedbe i/ili prostornim značajkama. Svaki primjer ima svoje prednosti i nedostatke, a uspješnost rezultata direktnih akcija ovisi o različitim faktorima (npr. snaga socijalne organizacije koja provodi aktivnosti, podrška okoline i drugih društvenih aktera, političke i ekonomske okolnosti, rizik državne represije i sl.).
Skvotiranje napuštenih zgrada
Skvotiranje je praksa zauzimanja i korištenja napuštenih prostora, bilo stambenih ili komercijalnih, bez dopuštenja vlasnika. Iako se često povezuje s antiautoritarnim pokretima u gradovima zapadne Europe, to je globalni fenomen s dugom poviješću. Skvotiranje, u svojoj srži, predstavlja preuzimanje kontrole nad prostorom koji stoji prazan, dok mnogi ljudi nemaju gdje živjeti ili raditi. To može biti stara tvornica pretvorena u umjetnički centar, napuštena kuća koja postaje dom za beskućnike, ili prazna zgrada koja oživljava kao kulturni klub, biblioteka, banka hrane ili infoshop. Takvi prostori često postaju centri okupljanja zajednice, nudeći alternativne prostore za kulturu, edukaciju i politički aktivizam izvan komercijalnih okvira. Međutim, aktivnost skvotiranja je u pravilu praćena državnom represijom ili političkim reakcionarnim nasiljem. Vlasti često vide skvotiranje kao kršenje privatnog vlasništva i kriminalni čin, što dovodi do deložacija, uhićenja i nasilnih sukoba. Posebno su na meti oni skvotovi koji postaju žarišta društvenih okupljanja, jer predstavljaju prijetnju uspostavljenom poretku i nude alternativne modele organiziranja i življenja. Ipak, unatoč rizicima, skvotiranje i dalje opstaje kao snažan oblik direktne akcije i izraz otpora.
Zauzimanje praznih stanova
Riječ je o ekstremnijem činu skvotiranja u kojem se zauzimaju nekretnine koje nisu napuštene već privremeno prazne. Često je iskaz gole potrebe za krovom nad glavom (beskućnici, izbjeglice) ali može biti jasan politički čin ili demonstracija moći s obje strane spektra. Primjerice, anarhistička skupina Autonomous Nation of Anarchist Libertarians tijekom 2017. godine izvodi niz akcija skvotiranja vila u bogataškoj četvrti Londona (čak im je pokojna kraljica bila susjeda). U zauzetim prostorima otvarali bi privremene pučke kuhinje i spavaonice za beskućnike, ukazujući na apsurd u kojem luksuzne nekretnine zjape prazne dok drugi spavaju na ulici. Nažalost, domaće iskustvo manje je romantično, i primjer je reakcionarne prakse iz zadnjeg rata kada su radnici i njihove obitelji prisilno ostajali bez svojih domova zbog “pogrešnih” krvnih zrnaca. Takvo zauzimanje tuđih stanova imalo je zaštitu države i u pravilu nije bilo sankcionirano, jer je izravno služilo svrsi etničkog čišćenja i namirivanja materijalnih interesa pojedinaca povezanih s državnim strukturama. Danas je zauzimanje stanova ilegalna aktivnost koja će rezultirati izvjesnom pravnom i policijskom represijom. Bez obzira na motive, osobe ili organizacije koje se odluče na ovaj čin riskiraju kazneno gonjenje i prisilno iseljenje.
Međutim, važno je uzeti u obzir paradoksalnu situaciju da, prema statističkim podacima iz 2021. godine, u Hrvatskoj oko 600.000 stanova stoji prazno. Ova zapanjujuća brojka uključuje i značajan dio nekretnina u vlasništvu raznih tajkuna, kriminalaca, političara i špekulanata. U kontekstu otvorene klasne borbe, ti prazni stanovi bili bi legitimni ciljevi za useljavanje onih u potrebi, s obzirom na to da su odraz duboke društvene nejednakosti i zločinačke raspodjele resursa.
Solidarna samogradnja
Praksa stara vjerojatno kao i samo ljudsko društvo. U svojoj suštini, radi se o procesu gdje pojedinac ili obitelj, uz pomoć rodbine, prijatelja i susjeda podiže stambenu jedinicu – najčešće kuću – na vlastitom ili komunalnom zemljištu. Ovaj pristup gradnji temelji se na međusobnoj pomoći i kolektivnom radu, a ne na klasičnim komercijalnim modelima. Kroz povijest je ovaj tip bio uobičajen, posebno u ruralnim krajevima, gdje su članovi zajednice gradili zajedno kako bi osigurali krov nad glavom. Time se promiču vrijednosti zajedništva, socijalne pravde i stvara osjećaj odgovornosti među sudionicima koji nije uvjetovan pravilima profitno orijentiranih građevinskih praksi.
U današnje vrijeme, solidarna samogradnja poprima većinski urbani karakter, manifestirajući se kao slamovi i favele svjetskih velegradova. Ondje su, zbog akutnog nedostatka pristupačnog stanovanja, ljudi prisiljeni sami organizirati izgradnju svojih domova, često na ilegalno zauzetom zemljištu. Takve inicijative slične su skvotiranju, razlika je što se u njihovom slučaju, umjesto napuštenih zgrada ili praznih stanova, bez formalnog dopuštenja zauzima zemljište kako bi se izgradile kuće i cijela naselja. Nažalost, unatoč tome što pružaju nužno sklonište, stanovanje u takvim neformalnim naseljima često je obilježeno nesigurnim životnim uvjetima, lošom infrastrukturom i kriminalizacijom stanovnika.
Zadružno stanovanje
Pravni oblik stanovanja nastao relativno nedavno (u usporedbi s gore navedenima) te predstavlja jedan od najstabilnijih modela za priuštivu stanogradnju. Zadrugari okupljeni oko potrebe da osiguraju primjereno stanovanje, udružuju svoje resurse, donose zajednička pravila te se zajedno brinu za proces gradnje. Buduća zgrada vlasništvo je stambene zadruge kojom upravljaju svi zadrugari prema principima demokracije, samoorganizacije i kolektivnog vlasništva. Takve zadruge u svojim zgradama u pravilu imaju zajedničke prostorije u kojima se organiziraju različite društvene aktivnosti (npr. zajedničke kuhinje ili dnevni boravci, radionice, vrtovi ili dječje igraonice). Zbog toga ima izraženu socijalnu komponentu koja doprinosi koheziji i solidarnosti zajednice. Važna karakteristika stambenih zadruga je da su neprofitne. Prihodi ostvareni članskim doprinosima i najamnina, ulažu se nazad u zadrugu i tako osiguravaju priuštivost stanovanja za članove. Europsko iskustvo posljednjih 10-15 godina pokazuje da su zadruge najotpornije na tržišne fluktuacije i krize koje utječu na troškove stanovanja. Po nekim procjenama u Europi ima oko 7.9 milijuna zadružnih stanova, u Hrvatskoj još niti jedan iako su u Križevcima i Puli nedavno poduzeti prvi koraci prema osnivanju stambenih zadruga.
Poziv na akciju
Okupljeni sudionici kružoka zaključili su kako zadružno stanovanje ima najpovoljniji omjer koristi i rizika te predstavlja realističnu i održivu opciju za samoorganiziranje stanovanja. U skladu s tim zaključkom, usvojen je prijedlog za osnivanje inicijative koja bi okupila buduće članove stambene zadruge te su dogovoreni prvi zadaci.
Stoga, inicijalni osnivači buduće inicijative za zadružno stanovanje pozivaju sve zainteresirane na uspostavljanje kontakta! Ako ste podstanar ili beskućnik, živite u premalom stanu i nemate mogućnosti da sami osigurate bolji stambeni prostor, a mislite da je ideja da s vama sličnima pokrenete uzajamnu pomoć dobra – javite nam se! Ostavite svoj kontakt ovdje i pozvat ćemo vas na sljedeće okupljanje inicijative.
Izgradimo dom i buduću zajednicu zajedno!
Naslovna fotografija: Alvaro Valdecantos – La Borda stambena zadruga, Barcelona