Anarhosindikalizam nakon Drugog svjetskog rata

Prijevod poglavlja iz knjige Vadima Damiera ”Anarhosindikalizam u XX. stoljeću”, studioznog prikaza razvoja i utjecaja anarhisindikalističkog pokreta na radničke borbe i organiziranje u prošlom stoljeću.

Engleski prijevod knjige možete preuzeti sa stranice Libcom.org, a hrvatski prijevod knjige priprema se za objavu u izdanju Centra za anarhističke studije.

Unatoč nadanjima anarhista, Drugi se svjetski rat nije razvio u socijalnu revoluciju. Baš naprotiv, rezultirao je jačanjem nacionalnih država, te u zapadnoj Europi doveo do uspostavljanja sustava socijalnog partnerstva u okviru „demokratskog korporativizma“ – suradnje između države, korporacija i sindikata. Istočnom su Europom vladali diktatorski režimi predvođeni komunističkim partijama.

Istočnoeuropske vlasti potiskivale su sve pokušaje ponovnog oživljavanja slobodarskog pokreta. U Bugarskoj je 1944. ponovo osnovana Federacija anarhokomunista, a 1946. Nacionalna konfederacija rada. Do 1947. u zemlji je bilo 11,000 anarhista (uključujući i 1,000 anarhosindikalista). No, slobodarske su organizacije ubrzo zabranjene i razbijene, a njihovi vodeći aktivisti uhićeni. U Istočnoj Njemačkoj, u razdoblju 1948-1949, uhićene su stotine članova anarhističkih i slobodarsko-socijalističkih skupina, a vođa pokreta, Willi Jelinek, ubijen je u zatvoru u ožujku 1952. Poljske revolucionarno-sindikalističke organizacije koje su se pojavile tokom ratnih godina prestale su s djelovanjem nakon 1944, dok su u Mađarskoj anarhisti potpuno slomljeni nakon štrajka radnika „Csepela“ koji je bio djelomično pod njihovim utjecajem.

Španjolski i portugalski anarhosindikalisti nastavili su s borbom u dubokoj ilegali. CNT (Confederación Nacional del Trabajo – Nacionalna konfederacija rada, španjolski anarhosindikat, op. prev) je pokušavao ponovno uspostaviti ilegalne sindikate, dok su neki aktivisti preferirali oružanu borbu protiv Francovog režima. Teška represija priječila je obnovu organizacije te je ona iznova i iznova potiskivana. Situaciju je dodatno komplicirao raskol u CNT-u do kojeg je došlo nakon 1946: jedan je dio organizacije odbacio pogreške počinjene tijekom revolucije, dok je drugi dio inzistirao na ujedinjenom frontu s ostalim anti-frankističkim snagama, što je rezultiralo dubokom krizom u organizaciji. Jedinstvo je ponovno uspostavljeno tek 1960. U takvim okolnostima glavni teret rada pao je na španjolsku anarhističku emigraciju u Francuskoj gdje se u 1940-ima nalazilo barem 30,000 članova Konfederacije, koji su izdavali različite novine i časopise. U uvjetima koje je nametnula Salazarova diktatura, aktivnost portugalskog CGT-a (Confederação Geral do Trabalho – Opća konfederacija rada, portugalski anarhosindikat, op. prev.) postupno je zamrla. Tijekom 1960-ih, djelovanju ilegalnih sindikata i izdavanju ilegalnih publikacija došao je kraj.

Anarhisti i anarhosindikalisti iz Južne Amerike našli su se pod snažnim pritiskom državne moći. Godine 1946. argentinska je FORA (Federación Obrera Regional Argentina – Regionalna radnička federacija Argentine, argentinski anarhosindikat, op. prev.) još uvijek mogla okupiti 3,000 ljudi na prvomajskim demonstracijama. Ona je pružala nepopustljiv otpor režimu generala Juana Peróna, organizirajući, unatoč ograničenjima i zabranama, u razdoblju od 1946. do 1948. štrajkove pekara i lučkih radnika, te demonstrirajući protiv uplitanja države u radne sporove. Međutim, gašenje nezavisnih sindikata i slobodarskih publikacija u godinama koje su uslijedile, pokretu je zadalo nove udarce. Priliv novih članova u organizaciju gotovo je zaustavljen i nije uspostavljen kontakt s novom generacijom socijalnih aktivista. Veterani su polako izblijedjeli a nije ih imao tko zamijeniti. U susjednom Urugvaju FORU je spao na manje grupe. Početkom 1950-ih godina, čileanski CGT i bolivijska Lokalna radnička federacija La Paza prestali su postojati. Bili su prisiljeni pridružiti se ujedinjenim nacionalnim sindikalnim središnjicama.

U većini zemalja zapadne Europe anarhosindikalistima je nakon rata bilo omogućeno legalno djelovanje. No, do masovne obnove anarhističkih i anarhosindikalističkih pokreta nije došlo. Stvari su nakratko krenule jedino u Francuskoj gdje je Nacionalna konfederacija rada (CNT) ujedinjavala nekoliko desetaka tisuća radnika (uglavnom u Parizu, Bordeauxu, Marseillesu i Toulouseu). No, organizacija je ubrzo upala u velike materijalne poteškoće, a nedostajalo joj je i odlučnih aktivista. Većina radnika koja joj je pristupila ubrzo ju je napustila kako bi se učlanili u druge, umjerenije sindikate, dok su francuski anarhisti na anarhosindikalizam gledali kao na faktor koji razjedinjuje radnički pokret. Francuski CNT ubrzo se srozao na male sindikalne inicijative. Talijanski anarhistički pokret također je zauzeo poziciju u korist sindikalnog jedinstva i protiv posebnog anarhosindikalističkog pokreta. Reorganizacija nekoć moćnog USI-a najavljena je tek 1950, no on je ostao beznačajna organizacija. Članstvo švedskog SAC-a (Sveriges Arbetares Centralorganisation – Centralna organizacija radnika Švedske, švedski revolucionarni sindikat, kasnije se odrekao revolucionarnog usmjerenja, op. prev.) ostalo je relativno brojno, no i ono se smanjilo s 22,000 članova, koliko je brojao 1945, na 16,000 članova 1957.

Kao što su povjesničari M. Van der Linden i W. Thorpe ispravno napomenuli: „Temeljito objašnjenje nestanka revolucionarnog sindikalizma kao masovnog pokreta, osim prolaznih faktora poput državne represije, u obzir mora uzeti i promjene u kapitalističkom društvu.“ Za početak, treba pažljivo razmotriti upozorenja R. Rockera o negativnom utjecaju racionalizacije kapitalističke proizvodnje na radikalnost radničke klase. Zapravo, kao što su to istraživači primijetili, počevši u 1920-ima i naglo se šireći nakon Drugog svjetskog rata, automatizacija proizvodnog procesa, čiji je simbol bilo uvođenje pokretne trake, poticala je ekstremnu specijalizaciju i podjelu rada u parcijalne operacije. Novi društveni tip „masovnog specijaliziranog radnika“ nije imao pregled nad čitavim proizvodnim procesom te zbog toga nije isticao zahtjeve za preuzimanje potpune kontrole nad njim. Os društvene kontradikcije pomaknuta je iz sfere proizvodnje, sa za nju karakterističnim problemima sadržaja rada i nezavisnosti proizvođača, u sferu distribucije proizvedenog viška i potrošnje. Ovo je koincidiralo sa slabljenjem radikalnog radničkog pokreta, koji se bio pojavio kao alternativa industrijsko-kapitalističkom sustavu i bio usmjeren na borbu za radničku kontrolu nad proizvodnjom.

Paralelno s ovim događajima rasla je tendencija k uplitanju države u ekonomsku i socijalnu sferu, što će nakon Drugog svjetskog rata dovesti do formiranja modela „socijalne države“ ili „države blagostanja.“ Kejnzijanska politika stimuliranja kupovne moći dovela je do porasta blagostanja radnika u razvijenim kapitalističkim državama i uvjerila radnike kako je funkcioniranje čitavog sistema u njihovom najboljem interesu te potakla očekivanja o zadovoljavanju njihovih rastućih potrošačkih potreba u okviru modela „socijalnog partnerstva.“

Kao što su istraživači istaknuli, nova je realnost suočila revolucionarno-sindikalističke organizacije s izborom između „svega tri mogućnosti, od kojih bi svaka imala katastrofalne posljedice po njih. Pokret je mogao: (1) nastaviti funkcionirati prema vlastitim principima, pri čemu bi bio osuđen na neizbježnu marginalizaciju; (2) u potpunosti promijeniti smjer kako bi se prilagodio novim uvjetima, pri čemu bi se morao odreći principa revolucionarnog sindikalizma; (3) ukoliko prve dvije mogućnosti budu odbačene raspustiti se ili se pridružiti reformističkom sindikatu, što se zapravo svodi na isto.“

MRU (Međunarodno radničko udruženje – sindikalna internacionala koja okuplja revolucionarne sindikate i anarhosindikate, osnovana 1922. u Berlinu, op. prev.) je odabrao prvu opciju, iščekujući trenutak kada će uvjeti za razvoj anarhosindikalističkog pokreta opet biti povoljni, a njegove ideje ponovno pronaći odjeka u društvu. Počevši iznova s radom nakon Drugog svjetskog rata, pružio je utočište španjolskim revolucionarnim emigrantima te malim sindikatima i akcijskim grupama iz niza europskih i latinoameričkih zemalja. Nakon što je španjolski CNT u egzilu usvojio odluku o povratku anarhističkim principima odbacivanja kolaboracije s etatističkim političkim snagama i orijentaciji na socijalnu revoluciju, na 7. kongresu MRU-a 1951. predložio je ukidanje amandmana o „taktičkoj autonomiji“, koji je uveden 1938. Nakon duge i burne rasprave, praćene raskolom u Internacionali, takva rezolucija napokon je usvojena na 9. kongresu (1956). Time je omogućen FORA-in povratak u međunarodnu organizaciju. Na prijedlog Argentinaca, delegati na idućem, 10. kongresu (1958), usvojili su odluku da „članovima MRU-a mogu biti samo one skupine koje kao svoj cilj prepoznaju slobodarski (anarhistički) komunizam i federalizam.“ Povezano s ovim ideološkim raspravama, švedski SAC i nizozemski revolucionarni sindikalisti napustili su MRU 1958. godine.

SAC je sebe nastavio smatrati „slobodarsko-sindikalističkim“ sindikatom, no u praksi je krenuo drugačijim putem – revizijom anarhističkih principa pod krinkom „modernizacije.“

Snažan utjecaj na ideološka shvaćanja „revizionista“ izvršio je njemački sindikalist-emigrant Rüdiger, koji se krajem 1930-ih nastanio u Švedskoj. On je još za vrijeme Španjolske revolucije pozivao na reviziju nekih tradicionalnih anarhosindikalističkih principa, u osnovi predlažući odustajanje od borbe za uspostavu anarhokomunističkog društva, prihvaćanje ideje „prijelaznog razdoblja“ itd. Sada je predlagao odbacivanje anarhističkog „pravovjerja,“ a umjesto uništenja države, pokušaj da je se reformira. „…Kao posljedica promjena koje je država doživjela od vremena Proudhona, Bakunjina i Kropotkina, te također Marxa i Landauera, može se ustvrditi kako uništenje države ne bi značilo samo uništenje represivnog aparata, već i čitavog kompleksa vitalno važnih društvenih funkcija. Nemoguće je pridobiti ljude za tako nešto. U uvjetima današnjih društvenih odnosa, više nego ikada prije suočeni smo s pitanjem transformacije društvenih funkcija koje danas obavlja država u autentične društvene funkcije. U toj se borbi često pribjegava reformama.“ Rüdiger je izjavio da iz toga slijedi kako ne treba čekati na „socijalnu revoluciju,“ već „djelovati sada, unutar postojeće državne i ekonomske strukture, kako bi se obnovio (demokratski) sustav reprezentacije,“ ulazeći u tu svrhu u saveze s drugim političkim snagama i tendencijama te dozvoljavajući čak i mogućnost sudjelovanja na lokalnim izborima.

Kao praktičan način uključivanja u obavljanje funkcija socijalne države i istodobnog povećavanja popularnosti njihove sindikalne središnjice, „revizionisti“ unutar SAC-a zagovarali su sudjelovanje u upravljanju fondovima osiguranja za nezaposlene. Takvi su fondovi bili financirani od strane poduzeća i države, no također i iz doprinosa članova sindikata. Upravljanje uredima fondova bilo je povjereno sindikatima. Revolucionarni su se sindikalisti tradicionalno borili protiv uplitanja države u pitanja vezana uz rad, te su odbijali sudjelovati u organima socijalnog partnerstva koje je subvencionirala država. No, sada je „revizionističko“ krilo SAC-a zatražilo uključivanje njihove sindikalne središnjice u provođenje reformi sustava socijalnog osiguranja.

Na interno organiziranom referendumu iz 1952, članstvo SAC-a izglasalo je izmjene njihove deklaracije principa i stvaranje fonda za nezaposlene kojim upravlja sindikalna središnjica. Prema deklaraciji iz 1952, kao cilj sindikalista navodi se implementacija „industrijske demokracije.“ Radikalna sredstva direktne akcije (poput nasilnog otpora i sabotiranja proizvodnje) percipirana su kao besmislena. SAC je predlagao da se upravljanje poduzećima prepusti radničkim kolektivima i izrazio svoju namjeru da poduzme napore kako bi „uveo radničku kontrolu u privatnim, gradskim i državnim poduzećima.“ Kao što je to objasnio Evert Arvidsson, urednik novina Arbetaren, organa sindikalne središnjice: „U potpunosti smo se odrekli ‘čarobnog štapića’ revolucije.“ Švedski su sindikalisti na parcijalne reforme sada gledali kao na „praktična sredstva za usmjeravanje događaja u poželjnom smjeru… . SAC svojim primarnim ciljem smatra progresivnu demokratizaciju ekonomije… . Osnovnu ideju čini postupno prenošenje ekonomske moći s dioničara na proizvođače.“ S tim u vezi, SAC je podržao sudjelovanje radničkih predstavnika u upravljanju privatnim poduzećima. U isto vrijeme, švedski se sindikalizam odrekao svoje uloge alternative industrijsko-kapitalističkom sustavu i zauzeo poziciju na lijevom, oporbenom boku socijalne države.

Stvaranje SAC-ovog fonda za nezaposlene kao elementa „švedskog modela socijalne države“ na neko je vrijeme ohrabrilo sudjelovanje radnika u sindikalističkim redovima i usporilo propadanje švedskog sindikalizma. No, s druge strane SAC-ova nova orijentacija dovela je do zahlađenja odnosa između ove sindikalne središnjice i međunarodnog anarhosindikalističkog pokreta, koji je oštro kritizirao švedske sindikaliste zbog njihovog reformizma i suradnje s državom.[1]

Utjecaj anarhosindikalističke Internacionale dosegao je svoju najnižu točku u 1960-ima. Anarhosindikalisti su se tijekom tog razdoblja bili prisiljeni baviti uglavnom teorijskim radom: analizom razvoja suvremenog društva, evolucijom kapitalizma i države, situacijom u zemljama takozvanog „realno postojećeg socijalizma“ (kojeg je MRU identificirao s državnim kapitalizmom) i zemljama u razvoju, procjenom potencijala kooperativnog pokreta te prijedlozima vezanim uz agrarno pitanje i suprotstavljanje prijetnji rata. Nakon globalnog vala studentskih i radničkih prosvjeda iz 1968-69. te likvidacije frankističkog režima u Španjolskoj (1975-77), u Europi i Sjevernoj Americi opaža se porast interesa za anarhosindikalizam. U Španjolskoj je došlo do preporoda CNT-a, a u Italiji do obnavljanja struktura Sindikalističkog saveza Italije (USI). Anarhosindikalističke skupine oživjele su u još nekoliko zemalja. MRU je u tim godinama bio zauzet analizom globalnih problema i novih socijalnih pokreta, pokušavajući ih ocijeniti iz socijalno-revolucionarne perspektive.

U 1980-ima procesi globalizacije gospodarstva, prijelaza na neoliberalizam i razmontiranja „države blagostanja“ diljem svijeta bili su popraćeni krizom etatističkih ljevičarskih (socijaldemokratskih i komunističkih) partija i sindikata pod njihovim utjecajem. U SSSR-u i zemljama istočne Europe došlo je do propasti režima na čijem su se čelu nalazile komunističke partije, socijaldemokratske partije usvojile su niz neoliberalnih načela, dok su se sindikati pokazali nemoćnima spriječiti stvarne rezove u plaćama za mnoge kategorije radnika, kao i smanjivanje socijalnih davanja i ostalih beneficija koje su najamni radnici izborili tokom prethodnih nekoliko desetljeća. Nastupio je proces „prekarizacije“ – uvođenja nestabilnog, radnim zakonodavstvom nereguliranog sustava povremenog zapošljavanja i sve lošijih radnih uvjeta, kao i modela „fleksibilne“ organizacije radnih sati koje se raspoređuje u skladu s interesima poduzeća, a ne njegovih radnika. Anarhosindikalisti su ta nova zbivanja s kraja stoljeća percipirali kao neku vrstu „izazova vremena“ na koji „tradicionalna ljevica“ nije bila u stanju odgovoriti. Iz njihove perspektive, raspad SSSR-a, urušavanje režima komunističkih partija i nastup modela slobodnog tržišta s njegovim „neoliberalnim totalitarizmom“ – sve je to ukazivalo da je „ideja državne kontrole, koja je činila osnovu politike kako revolucionarne tako i socijaldemokratske ljevice, pretrpjela poraz…Stvari je trebalo ponovo promisliti iz temelja,“ što je u znatnoj mjeri značilo povratak diskusijama koje su se u Prvoj internacionali vodile između slobodarskih i autoritarnih socijalista. „U srži svakog socijalističkog preispitivanja mora se nalaziti alternativa kapitalizmu… Kapitalizam nije moguće reformirati, mora ga se ukinuti. Moramo naučiti najvažniju lekciju povijesti 20. stoljeća: nema te države koja radnicima može jamčiti slobodu, baš naprotiv.“

U 1990-ima došlo je do ponovnog oživljavanja svjetskog anarhosindikalističkog pokreta. Pojavile su se nove sekcije i grupe simpatizera MRU-a, uključujući i one u Rusiji, istočnoj Europi i Americi. Nakon Argentinske revolucije iz 2001. započeo je preporod FORA-e. Sekcije u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj uspjele su postati aktivni, premda mali, sindikati. Umjesto da pokušavaju apsorbirati čitavi radnički pokret, oni se koncentriraju na razvijanje i radikalizaciju samoupravnih i samoorganiziranih radničkih inicijativa, nezavisnih od reformističkih sindikata i partija – inicijativa tokom kojih se sve odluke donose na općim sastancima (plenumima) radnika, te se koriste metode direktne akcije.

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća, anarhosindikalisti mnogih zemalja odigrali su aktivnu ulogu u socijalnim i radničkim borbama. U tom pogledu posebno treba istaknuti španjolski CNT, koji broji oko 10,000 članova. Najžešći štrajkovi u Španjolskoj povezani su s CNT-om.

Tako je npr. 1985-1986. na poticaj članova CNT-a, pokret radnika koji su se suprotstavljali planiranom zatvaranju brodogradilišta u Puerto Realu prerastao u široki socijalni protest praćen radničkom okupacijom poduzeća i masovnim demonstracijama gradskog stanovništva. Vodstvo borbe nije bilo koncentrirano u rukama sindikalnih komiteta i drugih predstavničkih organa. Radnici su sve bitne odluke usvajali direktno, na općim sastancima. Karakteristično je i to da su ovi skupovi radnika održavani bez odobrenja birokrata iz službenih sindikata. CNT-ovi prijedlozi uvijek su usvajani, unatoč naporima drugih sindikata koji nisu uspjeli progurati usvajanje vlastitih rezolucija. Tako je dogovoreno da će radnici svakog četvrtka okupirati brodogradilišta i u njima održavati opće sastanke. Tijekom štrajka su na tjednoj bazi održavane i opće skupštine stanovnika gradova i sela iz regije. Svatko zainteresiran za zbivanja, bez obzira na to je li radio u brodogradilištima ili nije, mogao je dolaziti na skupštine, glasati i sudjelovati u procesu donošenja odluka o pitanjima koja ga zanimaju. Na općim sastancima usvajane su odluke o konkretnim mjerama i oblicima borbe, kao i o izvođenju sabotaža i direktnih akcija.

Na pobunjeni su grad poslane udarne trupe. U pokušaju da se uguši pobuna, u Puerto Real je iz svih krajeva zemlje dovučeno više od 1,000 policajaca. Kao odgovor na taj potez, narod je u predgrađima počeo dizati barikade kako bi policiji onemogućio pristup. Ljudi su s krovova na policijska vozila bacali kamenje, namještaj i svakakve vrste smeća, a uključili su se i u ulične borbe s policijom. Često su podizane barikade na željezničkoj pruzi, autocesti i strateški važnom mostu, rušeni su telefonski stupovi itd. Borba radnika i ostalih stanovnika grada donijela im je pobjedu.

Nova aktivacija anarhosindikalističkog štrajkačkog pokreta u Španjolskoj prelila se i na početak 21. stoljeća. Među borbama koje je CNT organizirao ili podržao nalaze se i štrajk sakupljača otpada u andaluzijskom gradu Tomaresu (trajao je 134 dana), štrajkovi „na neodređeno“ čistača pruga i dizaličara u Sevilli, štrajk radnika gradskih službi u Adri, štrajk radnika u robnoj kući „Mercadona“ blizu Barcelone (trajao je 180 dana), prosvjedni marševi protiv socioekonomskih politika vlade u kojima su sudjelovale tisuće ljudi, itd. Talijanski revolucionarni sindikalisti iz USI-a sudjelovali su u nizu generalnih štrajkova koje su vodili „alternativni“ sindikati (uključujući i neke antimilitarističke štrajkove)…

Unatoč novim raskolima do kojih je došlo u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, pri čemu su grupe koje su se odcijepile pokušale postići masovno članstvo na račun odbacivanja niza anarhosindikalističkih principa (poput odbijanja suradnje s političkim partijama, nesudjelovanja u organima socijalnog partnerstva itd.)[2], MRU nastoji očuvati svoju tradicionalnu ulogu alternative čitavom industrijsko-kapitalističkom sustavu. Igrajući ulogu „katalizatora“ za samoorganizaciju, anarhosindikalisti se nadaju da će kroz svakodnevnu borbu za vlastita prava i interese, ljudi razviti vještine i strukture društvenog samoupravljanja.

[1] Novi smjer nije spasio SAC. Organizacija nije uspjela pronaći zajednički jezik s generacijom „mladalačkog bunta“ iz 1960-ih. Promijene u strukturi švedske industrije i kriza koja je krajem 20. stoljeća zahvatila „švedski model“ nanijeli su dodatnu štetu švedskom sindikalizmu. Godine 2002. SAC-u je preostalo još samo oko 7,000 članova.

[2] Tako npr. Opća konfederacija rada (CGT), sačinjena od sindikata koji su se 1984. odcijepili od španjolskog CNT-a, te francuski CNT sa sjedištem u “la rue des Vignoles” u Parizu, koji se 1995. odvojio od CNT-MRU Francuska, zajedno s ostalim reformističkim sindikalnim centralama sudjeluju u izborima za vijeća – organe „socijalnog partnerstva“ – formirana u svrhu pregovaranja s vlasnicima tvrtki. Poput ostalih „službenih“ sindikata, CGT prima državne subvencije i ima trajno zaposlene službenike.