I. MJESTO KOMUNE U RAZVOJU SOCIJALIZMA

Narod Pariza, 18. ožujka 1871. godine, ustao je protiv prezrene i omražene vlade, i proglasio se neovisnim, slobodnim gradom, koji pripada samo sebi.

Ovo rušenje centralne vlasti dogodilo se bez kulisa uobičajenih za revolucije, bez puščane paljbe, bez prolijevanja krvi na barikadama. Kada je naoružani narod izašao na ulice, vladari su pobjegli, trupe su napustile grad, a gradski službenici žurno su se povukli u Versailles, sa sobom uzevši sve što su mogli. Vlada je isparila kao lokva ustajale vode na proljetnom povjetarcu i Pariz, taj velik grad, 19. ožujka bio je oslobođen prljavštine koja ga je okaljala, a da nije izgubio gotovo ni kap krvi svoje djece.

Ostvarena promjena započela je novo doba u dugom nizu revolucija kojima su narodi marširali iz ropstva u slobodu. Pod imenom “Pariška komuna” rodila se nova ideja, da bi postala polazište za buduće revolucije.

Kao i uvijek, ova plodna ideja nije bila proizvod domišljanja nekog pojedinca, a nije ni ideja nekog filozofa; rodila se iz kolektivnog duha, proistekla je iz duše čitave zajednice. Isprava je bila nejasna, i mnogi koji su se u djelovanju prema njoj ravnali i za nju dali život, nisu je vidjeli na isti način na koji je vidimo mi danas; revoluciju koju su počeli nisu spoznali u njezinoj punini, kao ni plodnost novoga načela koje su pokušali provesti u praksi. Tek nakon što su ga počeli primjenjivati, polako su im sinuli njegovi budući plodovi; tek naknadno, kada se o novom načelu počelo razmišljati, ono je postalo određenije, točnije i pokazale su se sva njegova jasnoća, ljepota, pravednost te važnost njegovih učinaka.

Za vrijeme pet ili šest godina koje su prethodile Komuni, socijalizam je dobio nov početak u širenju i brzom rastu Međunarodnog radničkoga udruženja. Radnici Europe sastajali su se u njegovim lokalnim ograncima i na njegovim općim kongresima i vijećali o socijalnom pitanju na način na koji nikada prije nisu. Među onima koji su socijalnu revoluciju smatrali neizbježnom i užurbano se za nju pripremali, jedan problem je više od svih ostalih zahtijevao žurno rješenje. “Trenutni razvoj industrije društvo će prisiliti na veliku ekonomsku revoluciju; ova revolucija će ukinuti privatno vlasništvo, a sav kapital koji su nagomilale prethodne generacije postat će zajednički; ali, koji će oblik političkog udruživanja biti najprikladniji ovim promjenama našeg ekonomskog sistema?”

“Ovo udruživanje ne smije biti samo nacionalno,” odgovorilo je Međunarodno radničko udruženje, “mora se protezati preko svih umjetnih granica i međa.” Ova velika ideja ubrzo se čvrsto urezala u srca i umove ljudi. Iako su je od tada stalno i združenim naporima progonili reakcionari svih vrsta, svejedno je još uvijek živa, i kada glas pobunjenih naroda savlada sve prepreke njezinom razvoju, ona će se ponovno pojaviti, snažnija nego ikada prije.
Ali još uvijek je ostalo da se otkrije što bi trebali biti sastavni dijelovi ovoga velikog udruženja.

Na ovo pitanje dana su dva odgovora, a svaki od njih bio je izraz drugog pravca mišljenja. Jedan je rekao narodna država, a drugi je rekao anarhija.

Njemački socijalisti zalagali su se za to da država preuzme nagomilano bogatstvo i preda ga radničkim udruženjima, a onda organizira proizvodnju i razmjenu, i općenito nadzire život i aktivnosti društva.

Socijalisti latinskog podrijetla, revolucionarno vrlo iskusni, odgovorili su im da bi bilo čudo kada bi takva država ikada mogla postojati; ali ako bi i mogla, sigurno bi bila najgora tiranija. Ovaj ideal svemoćne i dobrohotne države tek je preslika iz prošlosti, rekli su i suprotstavili mu nov ideal: anarhiju, odnosno potpuno ukidanje države i organiziranje društva, jednostavno, potom sve složenije, pomoću slobodne federacije narodnih udruženja proizvođača i potrošača.

Čak su i liberalniji državni socijalisti uskoro priznali da je anarhija sigurno mnogo bolji oblik organiziranja od onoga na koji cilja narodna država. Ali, rekli su, anarhistički ideal je toliko daleko da se sada njime ne možemo baviti.

Istovremeno, istina je da je anarhistička teorija trebala neki sažet, jasan izraz, neku istodobno jednostavnu i praktičnu formulu, da na jednostavan način pokaže svoja polazišta i opipljivo prikaže svoje ideje, da pokaže da ima potporu u težnjama koje zaista postoje u narodu. Federacija sindikata i potrošačkih grupa bez obzira na granice i posve neovisna o postojećim državama činila se suviše nejasnom; i, štoviše, bilo je lako uvidjeti da ne može posve zadovoljiti beskonačnu raznolikost ljudskih potreba. Bila je potrebna jasnija formula, lakše shvatljiva, s čvrstim temeljem u činjenicama stvarnog života.

Da se radilo samo o tome kako na najbolji način razraditi teoriju, bili bismo trebali reći da teorije kao teorije i nisu tako jako važne. Ali sve dok nova ideja ne pronađe jasan, točan izraz, prirodno izrastavši iz postojećeg stanja stvari, sve dok je ljudi dobro ne upamte, ona ih ne nadahnjuje na odlučnu borbu. Ljudi ne hrle u nepoznato bez neke pozitivne i jasne ideje, takoreći, bez odskočne daske na startu.
A što se tiče ovoga polazišta, do njega ih mora dovesti sâm život.

Čitavih pet mjeseci Pariz je izolirala njemačka opsada; čitavih pet mjeseci morao je ovisiti o vlastitim resursima i naučio je koliko veliku ekonomsku, intelektualnu i moralnu snagu posjeduje. Uočio je snagu svojih pobuda i ostvario što je kanio. Istovremeno je uvidio da družina blebetala koja je prigrabila vlast nema pojma o tome kako organizirati bilo obranu Francuske, bilo njezin unutarnji razvoj. Vidio je da centralna vlada ne želi ni čuti nikakvo oštroumno očitovanje koje dolazi iz moćnog grada. Napokon, shvatio je da nijedna vlada ne može štititi od velikih nesreća ili biti poticaj na putu razvoja. Za vrijeme opsade, branitelji Pariza, radnici, trpjeli su strašnu oskudicu, dok su besposličari uživali u drskom luksuzu, i zahvaljujući centralnoj vladi Pariz je posvjedočio propasti svakog pokušaja da se stane na kraj toj sramoti. Svaki put kada bi narod pokazao znakove žudnje za slobodom, vlada bi otežala njegovo robovanje. Takva iskustva prirodno su urodila idejom da Pariz treba postati neovisna komuna koja unutar vlastitih zidina može ostvariti želje svojih građana.

Komuna iz 1871. godine nije mogla biti ništa drugo nego prvi pokušaj. S početkom potkraj velikog rata, prikliještena između dvije vojske spremne da se udruže i zgaze narod, nije se usudila bez oklijevanja krenuti na put ekonomske revolucije. Nije se odvažno proglasila socijalističkom i nije krenula u izvlaštenje kapitala i organizaciju rada. Čak nije preuzela glavne gradske zalihe.

Nije raskinula ni s tradicijom države, predstavničke vlade. Unutar Komune nije pokušala u djelo provesti ono najprije jednostavno, a onda složenije organiziranje, i počela je bez toga, proglasivši neovisnost i slobodnu federaciju komuna.

No, sigurno je da bi Pariška komuna, da je poživjela nekoliko mjeseci više, silom prilika bila neizbježno gurnuta prema obje ove revolucije. Ne zaboravimo da je francuski srednji sloj potrošio sveukupno četiri godine (od 1789. do 1793.) na revolucionarnu akciju prije nego je ograničenu monarhiju pretvorio u republiku. Trebamo li se onda zaprepastiti zbog toga što narod Pariza nije jednim skokom prešao prostor koji dijeli anarhističku komunu od vlade političkih oportunista? Ali, imajmo na umu da će sljedeća revolucija, koja će u Francuskoj i Španjolskoj barem biti komunalna, nastaviti rad Pariške komune tamo gdje ga je zaustavio masakr versajske vojske.

Komuna je bila poražena, a i suviše dobro znamo kako se srednji sloj osvetio za strah koji mu je priskrbio narod kada je zbacio jaram svojih vladara. Dokazala je da u našem modernom društvu zaista postoje dvije klase, na jednoj strani ljudi koji rade i koji monopolistima prepuštaju više od polovine onoga što proizvode, a ipak lako prelaze preko zla koje im nanose njihovi gospodari; a na drugoj strani lijenčine, politički oportunisti, koji mrze svoje robove, i spremni su ih ubiti bez oklijevanja, vođeni najprimitivnijim nagonima čim se pojavi prijetnja njihovom vlasništvu.

Nakon što je zatočila narod Pariza i onemogućila mu svaki izlaz, versajska vlada je na njega pustila vojnike surove zbog pića i života u vojarnama i javno im je rekla da se po kratkom postupku riješe “vukova i njihovih mladunaca.” Narodu je rečeno:
Štogod napravili, nestat ćete! Ako vas uhvate s oružjem u rukama, smrt! Ako ga upotrijebite, smrt! Ako preklinjete za milost, smrt! Kamo god se okrenete, desno, lijevo, natrag, nazad, gore, dolje, smrt! Vi niste samo izvan zakona, vi ste izvan čovječanstva. Vas i vaše neće spasiti ni dob niti spol. Umrijet ćete, ali prvo ćete doživjeti agoniju svoje supruge, sestre, majke, vaših sinova i kćeri, čak i onih u kolijevci! Ranjenika će pred vašim očima izvući iz bolnice i probosti bajunetima ili oboriti kundakom. Živog će ga vući po zemlji za slomljenu nogu ili ruku koja krvari i u patnji i jecanju kao smeće baciti u blato. Smrt! Smrt! Smrt!

Nakon ove lude orgije, ove gomile leševa, ovog velikog istrebljenja, došle su sitne osvete, pakosti, okovi u brodskim tamnicama, udarci i uvrede tamničara, poluizgladnjivanje, okrutnosti dovedene do savršenstva. Može li narod zaboraviti ova poniženja?

Zbačena, ali ne i pobijeđena, Komuna se danas ponovno rađa. Ona više nije san pokorenih, izmaštana nada. Ne! Današnja “komuna” postaje jasan i određen cilj revolucije koja nam tutnji pod nogama. Ova ideja zaživjela je u masama i dala im geslo. Računamo na to da će sadašnja generacija ostvariti socijalnu revoluciju u komuni, ukinuti podao sistem izrabljivanja od strane srednjeg sloja, narod osloboditi državnog tutorstva i u razvoj ljudskog roda donijeti novo doba slobode, jednakosti, solidarnosti.

II. KAKO KOMUNA NIJE USPJELA OSTVARITI SVOJ PRAVI CILJ, A DA GA JE IPAK STAVILA PRED SVIJET

Već nas deset godina dijeli od dana kada je narod Pariza zbacio izdajničku vladu koja je došla na vlast s padom carstva; kako to da pokret iz 1871. godine i dalje neodoljivo privlači potlačene mase civiliziranoga svijeta? Zašto je ideja koju je predstavila Pariška komuna toliko privlačna radnicima svih zemalja i svih nacionalnosti?

Odgovor je jednostavan. Revolucija iz 1871. bila je prije svega narodna. Proveo ju je sâm narod, spontano je izniknula u masama, i u tim velikim narodnim masama našla je svoje branitelje, svoje junake, svoje mučenike. Upravo to što je došla posve “odozdo”, srednji sloj joj nikada neće moći oprostiti. A istovremeno, njezin spiritus movens bila je ideja socijalne revolucije; sigurno nejasna, možda nesvjesna, ali i dalje kao pokušaj da se napokon, nakon mnogo stoljeća borbe, ostvari istinska sloboda, istinska jednakost za sve ljude. Bila je to revolucija prezrenih koji su marširali prema osvajanju svojih prava.

Bilo je pokušaja da se izmijeni smisao ove revolucije, da je se predstavi kao puki pokušaj da se vrati neovisnost Pariza i ustanovi mala država unutar Francuske. Ali ništa ne može biti manje istinito od toga. Pariz se nije htio odvojiti od Francuske, niti to osvojiti oružjem; nije se želio zatvoriti u svoje zidine kao časna sestra u samostan; nije bio nadahnut ograničenim duhom samostana. Zahtijevao je svoju neovisnost, i ako je pokušao spriječiti uplitanje centralne vlasti u svoje poslove, to je bilo zato što je u svojoj neovisnosti vidio sredstvo da u miru razradi temelje buduće organizacije i da unutar sebe provede socijalnu revoluciju; revoluciju koja bi bila potpuno preobrazila čitav sistem proizvodnje i razmjene te ih utemeljila na pravednosti; koja bi bila potpuno promijenila ljudske odnose i utemeljila ih na jednakosti; koja bi bila iznova stvorila naš društveni moral i utemeljila ga na jednakosti i solidarnosti. Komunalna neovisnost za narod Pariza bila je sredstvo; socijalna revolucija bila je njegov cilj.

Ovaj cilj mogao se ostvariti da je revolucija od 18. ožujka mogla krenuti svojim prirodnim tokom, da narodu Pariza ubojice iz Versaillesa nisu nanijele teške gubitke. Pronaći jasnu, preciznu ideju, koju može shvatiti cijeli svijet i koja u nekoliko riječi sažima sve što je potrebno da se ostvari revolucija, to je bila preokupacija pariškoga naroda od prvih dana njegove neovisnosti. Ali velika ideja ne može proklijati u jednom danu, koliko god brze bile njezina razrada i propagiranje za vrijeme revolucionarnih razdoblja. Uvijek joj je potrebno neko vrijeme da se razvije, raširi u masama i provede u djelo, a ovaj put Pariška komuna nije uspjela. Nije uspjela većinom zato što je, kao što smo ranije primijetili, socijalizam prije deset godina prolazio kroz tranziciju. Autoritarni i polureligiozni komunizam iz 1848. više nije imao utjecaja na slobodoumne ljude naše epohe posvećene praksi. Kolektivizam koji je pokušao sjediniti sistem nadnica i kolektivno vlasništvo bio je nerazumljiv, neprivlačan i prepun poteškoća kada se radilo o njegovoj praktičnoj primjeni. Radnici su tek počeli shvaćati slobodni komunizam, anarhistički komunizam i on jedva da je uspijevao potaknuti napad na poklonike vlade. Ljudi su bili neodlučni. Ni sâmi socijalisti se, jer nisu imali neki određen cilj, nisu usudili prisvojiti privatno vlasništvo; zavaravali su se argumentom kojim su se aktivisti mnogo puta umirivali: “Hajdemo se prvo osigurati za pobjedu, a onda ćemo vidjeti što se može učiniti.”

Osigurati se za pobjedu! Kao da je moguće izgraditi slobodnu komunu bez prisvajanja vlasništva! Kao da je moguće pobijediti neprijatelja dok se velika narodna masa izravno ne zainteresira za trijumf revolucije, shvativši da će ona svima donijeti materijalnu, moralnu i intelektualnu dobrobit.
Isto se dogodilo s načelom vladanja. Proglasivši slobodnu Komunu, narod Pariza je proglasio osnovno anarhističko načelo, a ono je bilo slamanje države.

A ipak, ako priznajemo da je centralna vlada koja uređuje odnose među komunama posve nepotrebna, zašto bismo priznali da je potrebna za uređivanje uzajamnih odnosa među grupama od kojih se sastoji svaka komuna? I ako dogovore o gospodarstvu koji se istovremeno tiču nekoliko gradova, prepuštamo slobodnoj inicijativi tih komuna, zašto istu slobodnu inicijativu zanijekati grupama koje sačinjavaju jednu komunu? Za vladu unutar komune nema ništa više opravdanja nego za vladu izvan nje.

Ali 1871. godine, narod Pariza koji je zbacio toliko vlada, tek se prvi put pokušao pobuniti protiv samoga governmentalnog sistema; stoga si je dozvolio da ga zanese fetišističko obožavanje vlada i postavio je jednu vlastitu. Ishod je poznat. Pariz je poslao svoje odane sinove u gradsku vijećnicu. Našavši se u arhivu starih dokumenata, obvezni da vladaju onda kada im je nagon govorio da djeluju i budu među narodom, obvezni da raspravljaju onda kada je bilo potrebno djelovati, i da pristaju na kompromise onda kada nikakav kompromis nije bio najbolja politika, i napokon, ostavši bez nadahnuća koje dolazi samo od stalnog kontakta s masama, bili su nemoćni. Budući da ih je paralizirala njihova razdvojenost od naroda – revolucionarnog izvora svjetlosti i topline – oni sâmi su paralizirali narodnu inicijativu. Pariška komuna, dijete tranzicije, rođeno pod paljbom pruskih pušaka, bilo je osuđeno na propast. Ali svojim izrazito narodnim karakterom, započela je nov niz revolucija, svojim idejama bila je preteča socijalne revolucije. Njezina pouka usvojena je, i kada se u Francuskoj još jednom pojave pobunjene komune, malo je vjerojatno da će narod postaviti neku vladu i očekivati da ona pokrene revolucionarne mjere. Kada se riješe parazita koji ih proždiru, prisvojit će čitavo društveno bogatstvo da bi ga dijelili u skladu s načelima anarhističkog komunizma. A kada potpuno ukinu vlasništvo, vladu i državu, slobodno će se organizirati u skladu s potrebama na koje im ukazuje sâm život. Raskinuvši svoje lance, zbacivši svoje idole, čovječanstvo će krenuti prema boljoj budućnosti, u kojoj neće biti ni gospodara niti robova, a poštivat će plemenite mučenike koji su svojom krvlju i patnjama platili te prve pokušaje oslobođenja koji su osvijetlili naš put prema osvajanju slobode.

III. POUKE KOMUNE U MODERNOM SOCIJALIZMU

Javna okupljanja organizirana 18. ožujka u gotovo svakom gradu u kojem je postojala neka socijalistička grupa, vrijedna su pozornosti, ne samo zato što su demonstracija vojske rada, nego i zato što pružaju priliku da se provjeri raspoloženje socijalista obje struje. Bolja su prilika za “istraživanje javnog mnijenja” od svakog sistema glasovanja, i prilika su da se težnje artikuliraju neovisno o partijskim taktikama za izbore. Radnici se ne sastaju samo da bi slavili junaštvo pariškoga proletarijata ili da bi pozivali na osvetu za majske masakre. Dok oživljavaju sjećanja na hrabre borbe u Parizu, idu i dalje od toga i raspravljaju o poukama koje za buduću revoluciju treba izvući iz Komune (1871). Pitaju se o pogreškama Komune ne zato da bi kritizirali ljude koji su ih napravili, nego da bi se jasno pokazalo kako su predrasude o vlasništvu i autoritetu, koje su tada vladale radničkim organizacijama, omele erupciju revolucionarne ideje i njezin kasniji razvoj u zvijezdu-vodilju svijeta.

Od pouke iz 1871. godine koristi su imali radnici svake zemlje, jer im je omogućila da napuste stare predrasude i dođu do jasnijeg i jednostavnijeg shvaćanja toga što bi trebala biti njihova revolucija.

Sljedeći ustanak komuna neće biti tek “komunalni” pokret. Oni koji još uvijek misle da prvo treba ustanoviti neovisna, samoupravna tijela i da ona na svojim lokalitetima moraju pokušati provesti ekonomske reforme, poneseni su daljnjim razvojem narodnog duha, barem u Francuskoj. Komune sljedeće revolucije proglasit će i ustanoviti svoju neovisnost direktnom revolucionarnosocijalističkom akcijom, ukidajući privatno vlasništvo. Kada dozrije revolucionarna situacija, što se može dogoditi svakog trena, i kada narod pomete vlade, kada to unese rasulo u tabor srednjeg sloja koji postoji samo pod zaštitom države, pobunjeni narod neće čekati da neka nova premudra vlada dekretira nekoliko ekonomskih reformi.

Neće čekati na izvlaštenje društvenog kapitala preko nekog dekreta koji će nužno ostati mrtvo slovo na papiru ako izvlaštenje ne provedu sâmi radnici. Oni će ga zaposjesti na licu mjesta i ostvariti svoja prava koristeći ih bez odlaganja. U radionicama će se organizirati da bi nastavili raditi, ali ono što proizvedu bit će ono što žele mase, a ne ono što donosi najviše profita poslodavcima. Svoje šupe zamijenit će zdravim prebivalištima u kućama bogatih; organizirat će se da odmah stave u upotrebu bogatstvo nagomilano u gradovima; zauzet će ga kao da im ga srednji sloj nikada i nije ukrao.

A kada jednom bude zbačen industrijski barun koji je ucjenjivao radnika, proizvodnja će se nastaviti, riješivši se zapreka i ukinuvši špekulacije koje je ubijaju te zbrku koja je dezorganizira, preobrazivši se u skladu s potrebama pokreta kojem poticaj daje slobodni rad. “Ljudi u Francuskoj nikada nisu radili kao 1793. godine, nakon što su uzeli zemlju iz ruku plemstva”, kaže povjesničar Michelet. Ljudi nikada nisu radili onako kako će raditi onoga dana kada rad postane slobodan i kada sve što radnik napravi bude izvor blagostanja za cijelu komunu. U posljednje vrijeme bilo je pokušaja da se utvrdi razlika između različitih vrsta društvenog bogatstva, i socijalisti su se podijelili oko ovog pitanja. Sadašnja kolektivistička škola, zamijenivši neku vrstu dogmatske kolektivističke teorije kolektivizmom stare Internacionale (koji je bio samo antiautoritarni komunizam), nastojala je ustanoviti razliku između kapitala koji se koristi za proizvodnju i bogatstva koje opskrbljuje životnim potrepštinama. Strojevi, tvornice, sirovine, sredstva za komunikaciju, i zemlja su na jednoj strani, a kuće, tvornički proizvodi, odjeća, robe, su na drugoj. Ovo prvo treba biti kolektivno vlasništvo, a drugom su profesori škole socijalizma namijenili da ostane privatnim vlasništvom.

Bilo je pokušaja da ustanovi ova razlika, ali zdrav razum naroda zna bolje; i utvrdio je da je to iluzorno i nemoguće. Naopako je u teoriji i propada u praktičnom životu. Radnici shvaćaju da je za uspješnu proizvodnju i postupan razvoj čovječanstva potrebno mnogo toga – kuća koja nas štiti, ugljen, plin i gorivo koje ljudski stroj troši da bi živio, odjeća, knjiga iz koje učimo, čak i užitci – sve to je potrebno baš kao i strojevi, tvornice, sirovine, i druga sredstva za rad. Radnici dolaze do zaključka da bi ostaviti tu vrstu bogatstva privatnim vlasništvom značilo zadržati nejednakost, tlačenje, izrabljivanje, i unaprijed paralizirati rezultate djelomičnog izvlaštenja. Preskočivši prepreku koju im je na put postavio teorijski kolektivizam, marširaju ravno prema najjednostavnijem i najpraktičnijem obliku antiautoritarnog komunizma.

Na svojim sastancima revolucionarni radnici izričito navode svoje pravo na čitavo društveno bogatstvo i potrebu za tim da se ukine privatno vlasništvo i nad stvarima za potrošnju, kao i nad onima za proizvodnju: “Na dan revolucije, zgrabit ćemo čitavo bogatstvo nagomilano u gradovima i učiniti ga zajedničkim” kažu govornici, a publika potvrđuje izrečeno jednoglasnim odobravanjem. “Neka svatko od nas s hrpe uzme ono što treba i budite sigurni da će u skladištima naših gradova biti dovoljno hrane da nahrani sve dok se pošteno ne pokrene slobodna proizvodnja; u trgovinama naših gradova ima dovoljno odjeće za sve, odjeće koja je ostavljena u zalihama dok vani vladaju golotinja i siromaštvo. Ima čak i dovoljno luksuznih proizvoda da svatko po svojem ukusu izabere nešto za sebe.”

Sudeći po tome što se, u Francuskoj i drugdje, govori na sastancima u spomen komuni, radnici su odlučili da će nadolazeća revolucija uvesti anarhistički komunizam i slobodnu reorganizaciju proizvodnje. Ta dva problema su, čini se, riješena, i u tom smislu komune sljedeće revolucije neće ponoviti pogreške svojih prethodnika, koji su velikodušno prolili svoju krv da bi utrli put budućem napretku.

Međutim, postoji i treće i ne manje važno pitanje o kojem još nema dogovora, iako ni on nije jako daleko. To je pitanje o vladi.
Kao što se dobro zna, postoje dvije struje socijalista, koje se potpuno razilaze u vezi ovoga pitanja. “Na sâm dan revolucije” kaže jedna struja, “moramo ustanoviti vladu koja će imati vrhovnu vlast. Snažna, moćna, odlučna vlada provest će revoluciju preko dekreta, i prisiliti sve da se pokore njezinim naredbama.”

“Kakva bijedna zabluda!” govori druga struja. “Svaka centralna vlada, preuzevši na sebe upravljanje nacijom, sigurno mora biti tek prepreka revoluciji. Sigurno će biti sastavljena od proturječnih elemenata, a po svojoj biti vlada znači konzervatizam. Ona će samo obuzdavati revoluciju u onim komunama koje su spremne ići naprijed, a nazadnim komunama neće moći dati revolucionarno nadahnuće. Isto je i u pobunjenim komunama. Ili će komunalna vlada samo sankcionirati već učinjeno i time biti beskoristan i opasan aparat, ili će htjeti preuzeti vodstvo i postaviti pravila za ono što jedino sâm narod mora slobodno razraditi da bi bilo zaista održivo. Primijenit će teorije tamo gdje bi cijelo društvo trebalo razraditi nove oblike zajedničkog života pomoću one stvaralačke snage koja izrasta iz društvenog tijela onda kada ono raskine svoje okove i pred sobom ugleda nove i šire horizonte. Ljudi na vlasti će ometati ovu erupciju i neće napraviti ništa od onoga što bi napravili da su ostali među narodom, radeći s njim u novoj organizaciji, umjesto da su se zatvorili u ministarske urede i iscrpljivali u ispraznim raspravama. Revolucionarna vlada bit će smetnja i opasnost; nesposobna za dobro, i te kako sposobna za loše; dakle, koja je svrha imati je?”

Koliko god prirodan i opravdan, ovaj argument još uvijek protiv sebe ima velik broj predrasuda koje gaje i iskazuju oni kojima je u interesu zadržati religiju vlade, pored religije vlasništva i tehnologije.

Ova predrasuda, posljednja od njih tri, još uvijek postoji i opasna je za nadolazeću revoluciju, premda već pokazuje znakove odumiranja. “Sami ćemo se pobrinuti za svoje poslove bez da čekamo naredbe od neke vlade, zgazit ćemo one koji nas pokušavaju prisiliti da ih prihvatimo kao svećenike, vlasnike ili vladare”, počeli su govoriti radnici. Moramo se nadati da će se anarhistička strana nastaviti energično boriti protiv obožavanja vlade i da si nikada neće dozvoliti da je u sebe uvuče ili zavede borba za vlast. Moramo se nadati da će u godinama koje su pred nama, a prethode revoluciji, predrasude u korist vlade biti do te mjere potkopane da neće biti dovoljno snažne da narod navedu na krivi put.

Komune sljedeće generacije neće samo slomiti državu i zamijeniti parlamentarnu vladavinu slobodnom federacijom; one će i unutar sâme komune napustiti parlamentarnu vladavinu. One će slobodnu organizaciju za opskrbljivanje hranom i za proizvodnju povjeriti slobodnim udruženjima radnika koja će, da bi ostvarila svoj cilj, federirati sa srodnim udruženjima iz drugih gradova i sela, ne posredstvom nekog komunalnog parlamenta, nego izravno.
Te komune bit će anarhističke i iznutra i izvana i samo će tako izbjeći strahote poraza, srdžbu reakcije.

Izvor: Anarchy Archives, An Online Research Center on the History and Theory of Anarchism, http://dwardmac.pitzer.edu/Anarchist_Archives/kropotkin/pcommune.html, web. 4. 1. 2014.

Prijevod s engleskog: Ana Štambuk, siječanj 2014.