Nemili događaj sa subotnjeg prosvjeda “Sindikalno proljeće”, o čemu je obavijestila MASA Zagreb, nije tek nesretan nesporazum; to je ogledni primjerak djelovanja onoga što anarhistička teorija naziva “žutim sindikalizmom”. Kada organizatori radničkog skupa pozovu policiju da privede prosvjednika zbog isticanja crnocrvene zastave, oni prestaju biti predstavnici radništva i postaju ono što su oduvijek u ovom sustavu i bili: sekundarni aparat državne kontrole.

Crnocrvena zastava nije “narušavanje javnog reda i mira”. Kao jedan od najranijih simbola radničkog pokreta, ona je dio tradicije koja je radničkoj klasi donijela osmosatno radno vrijeme, pravo na štrajk i samu ideju sindikalnog organiziranja. Mučenici s trga Haymarket 1886. godine, u čiju čast se još uvijek obilježava Praznik rada, bili su radnici koji su primjenjivali i kombinirali anarhističke i sindikalističke metode. Činjenica da sindikalni birokrati (Školski sindikat Preporod, NSZSSH i drugi) zaziru od ovih boja manje od dva mjeseca prije Prvog maja, pokazuje njihovu potpunu amneziju i otuđenost od povijesti borbe koju navodno predstavljaju. Za njih je radnik izgleda poželjan samo kao tiha brojka u statistici, uplatitelj članarine ili glas na izborima, a ne kao politički subjekt u borbi protiv kapitala.

Možemo postaviti pitanje jesu li glavešine znali čija je to crnocrvena zastava? Ako nisu, a htjeli su je maknuti, zašto takav stav prema nekome tko izražava solidarnost s njihovim zahtjevima? Ako jesu znali što predstavlja zastava, zašto su je dali ukloniti? Nisu se valjda sindikalni vođe našli ugroženi simbolom jednog drugačije tipa sindikalizma i njegove kritike hijerarhijskih sindikata koji propovijedaju socijalno partnerstvo umjesto klasne borbe? Ako je istina da su znali o čemu je riječ, ovakvim su potezom onda potvrdili razloge takve kritike – postavili su se kao popovi koji su se prestrašili da će im pastvi zavrtjeti glavom neka privlačna konkurentska sljedba i da će unutar vlastite organizacije potaknuti kritičnost i propitivanje svog autoriteta.

Bili toga svjesni ili ne, pozivanjem policije i instruiranjem redara na uklanjanje mirnog sudionika, vođe ovih šest sindikata poslali su jasnu poruku: „Mi smo ovdje da kanaliziramo i ublažimo vaš bijes, a ne da ga potaknemo.“ Umjesto da grade autonomnu moć radnika, oni legitimaciju traže kod države i njezinih represivnih organa, rado preuzimajući ulogu policajaca u civilu kada treba udariti po nekom tko nije njihov član. Prijaviti sugrađanina, brata radnika policiji pod izlikom “ometanja skupa” je notorni čin izdaje i gmazovsko cinkarenje koji razbija srž radničke solidarnosti.

Gospodo sindikalci (jer drugovi očito niste), Vaše “proljeće” miriše na ustajalu sindikalnu birokraciju. Dok prosvjedujete protiv Vlade, vi zapravo koristite njezine metode – represiju, zabranu simbola i hijerarhijsku disciplinu. Umjesto borbenog sindikalizma koji bi trebao paralizirati sustav dok se ne ispune zahtjevi onih koji proizvode društvenu vrijednost, vi nudite predstavu za medije u kojoj je najvažnije ne uvrijediti “institucije sustava”. A sve to kako bi se premijer sažalio nad vama te vas pozvao na čašicu “socijalnog dijaloga” u svoje odaje. Prilično skromne ambicije za nekog tko se naziva vođom. S druge strane, neki pametniji profesionalni “socijalnopartnerski” sindikalac na vašem mjestu mogao bi za pregovaračkim stolom reći Vladi: „Gledajte kakve se zastave pojavljuju na prosvjedima, zasad još samo na marginama. Napravite ustupke nama, umjerenim razumnim ljudima od kompromisa i partnerstva, prije nego radikalnim radnicima i njihovoj priči o klasnoj borbi poraste utjecaj.“ No, čini se da je takav manevar izvan vašeg dosega jer traži razumijevanje politike i društvenih konflikta.

Zaključno, Centar za anarhističke studije najoštrije osuđuje ovaj reakcionarni ispad. Ako niste u stanju podnijeti prisutnost jedne zastave koja simbolizira slobodu i radničko samoupravljanje, kako mislite izdržati pritisak kapitala i države? Ovim činom niste samo naštetili dignitet učitelja i javnih službenika; ponizili ste ga, dokazavši da su vaši sindikati samo još jedna poluga u sustavu koja služi za discipliniranje, a ne za oslobađanje društva i radništva.