Kratki prikaz života jednog od zanimljivijih revolucionara s naših prostora koji su se borili u anarhističkim milicijama tijekom Španjolskog građanskog rada i u anarhističkim partizanskim grupama tijekom Drugog svjetskog rata. Kao aktivni anarhosindikalist u CNT-u, Turčinović je vjerojatno bio prvi istarski dobrovoljac koji se sukobio s fašističkim Francovim ustanicima.
Mladost
Rođen je u Rovinju 21. kolovoza 1911. godine, u obitelji roditelja Giuseppea Turcinovicha i Maddalene Malusàe. U školi pokazuje visoku inteligenciju i brzo dolazi u kontakt s anarhističkim krugovima Rovinja čiji pokret razvija od kraja 19. stoljeća. Nakon osnovne škole, sa šesnaest godina, zapošljava se kao član kabinskog osoblja na brodu “Belvedere” tršćanskog parobrodarskog društva “Cosulich” koji je plovio na ruti do Amerike.
Tijekom plovidbe stupa u sukob s nekim fašistima na brodu, donosi odluku da se neće vratiti doma pa u listopadu 1928. dezertira mornarsku službu nakon iskrcavanja u Buenos Airesu, zbog čega je u Puli osuđen u odsutnosti na 6 mjeseci zatvora. Dosljedan svojim anarhističkim idealima, stupa u kontakt s anarhističkom frakcijom argentinske radničke federacije (FORA) čiji su članovi bili još neki istarski militanti u emigraciji, Giuseppe Pesel, Eugenio Gherbavaz, Fracesco Depangher i Casimirio Musonic.
Migrantske godine
Turčinović boravi u Argentini sljedeće dvije godine tijekom kojih se bavi raznim poslovima da bi preživio. Nakon državnog udara i proglašenja diktature generala Uriburua, odlučio se vratiti u Europu kako bi izbjegao državnu represiju, pa se 1930. godine kriomice ukrcao na jugoslavenski brod i stigao u Antwerpen. Iz Belgije se zatim prebacio u Francusku, gdje je radio kao zidar u Parizu. Policijski zapisi tog vremena navode ga kao „jednog od najaktivnijih talijanskih militanata“. U svibnju 1931. policija ga uhićuje te protjeruje iz zemlje zbog neispravnih dokumenata.
Put ga vodi u Španjolsku, koja je mjesec dana ranije postala republika što je probudilo velike nade kod španjolskih radnika kojima je, pod utjecajem anarhosindikalističke Nacionalne konfederacije rada (CNT) i socijalističkog Generalnog sinidikata radnika (UGT), jačao revolucionarni duh. Turčinović pronalazi smještaj u Barceloni, utvrdi španjolskih anarhista, gdje se priključuje CNT-u i postaje aktivan sudionik radničkih borbi. U rujnu 1931. započinje generalni štrajk u solidarnosti s anarhistima koji su pokrenuli štrajk glađu u zatvoru. Turčinović sudjeluje u oružanoj obrani sjedišta CNT-ovog sindikata građevinskih radnika. Policija ipak uspjeva zauzeti zgradu na juriš te ga uhićuje zajedno s ostalim radnicima koji su sudjelovali u obrani.
Zatvoren je na brodu-zatvoru gdje ostaje do veljače 1933. kada je amnestiran i protjeran u Francusku. Nekoliko mjeseci provodi putujući kroz Belgiju i Nizozemsku, nakon čega se ponovno ilegalno vraća u Barcelonu. Tamo je uskoro ponovo uhićen pod optužbom da je član organizirane kriminalne bande. Osuđen zbog kršenja odluke o protjerivanju, završava u zatvoru Modelo. U prosincu iste godine sudjeluje u masovnom bijegu iz zatvora, samo da bi ga ponovno uhitili par dana kasnije.
U zatvoru biva do rujna 1934. kada je protjeran u Portugal no vrlo brzo ponovno ulazi u Španjolsku gdje se smješta u Sevilli. Državna represija koja je uslijedila nakon neuspjelog anarhističkog ustanka i tragičnog masakra u Casas Viejasu primorava ga da iste godine pobjegne u marokanski Tanger odakle nastavlja za alžirski Oran. Ni tamo nema mira od progona pa se u 1935. vraća na Pirinejski poluotok i nastanjuje u okolici Valencije.
Španjolski građanski rat
Tamo prebiva sve do ljeta 1936. kada nacionalistička reakcija, sačinjena od veleposjednika, aristokracije, visokog svećenstva, kapitalista i vojnih zapovjednika, diže oružani ustanak protiv Republike. Po direktivi Iberske anarhističke federacije (FAI), Turčinović odlazi u Barcelonu i 18. srpnja 1936. pristupa koloni “Francisco Ascaso” koja je upravo polazila na aragonski front. Tamo se pokazuje kao vrijedan suborac u komunikacijskim i vojnim operacijama na frontu kod Huesce.
U bitci kod Monte Pelato bio je od velike pomoći talijanskoj antifašističkoj koloni koja je pod vodstvom Carla Rossellija vodila neravnopravnu borbu s daleko većom i brojnijom jedinicom ustanika. Talijanski dobrovoljci, većinom radnici, pružali su žestoki otpor trupama frankističkog generala Mole. Kada se obruč oko njih sve više stezao i kada je 28. kolovoza u 8 sati ujutro obaviješten da se kolona nalazi u izuzetno teškoj situaciji bez svog ranjenog komandanta koji je prevezen u bolnicu, Turčinović preuzima komandu španjolskog odreda i preko brda snažno napada desno krilo fašista koji su prijetili u potpunosti opkoliti talijansku jedinicu. Odlučna i brza akcija iznenadila je i dezorijentirala neprijatelja koji se morao povući i ostaviti na bojištu dragocjeni ratni materijal.
Španjolski komandant kolone “Ascaso” tvrdio je, da je borba na brdu Monte Pelato bila najžešća i najodlučnija bitka na aragonskom frontu, dok list “Il Mondo” od 17. siječnja 1953. piše, da je “okršaj kod brda Monte Pelato, iako skroman po broju zaraćenih snaga, ali ne i po omjeru koji je postojao između tih snaga, imao izvanredan značaj, jer je to bila prva bitka jedne jedinice koja nije sastavljena od Španjolaca. Bio je to prvi okršaj talijanskih partizana u europskom ratu koji je završio devet godina kasnije”. Zanimljivo, s obzirom da Turčinović nije pripadao talijanskoj već španjolskoj koloni on je kao domaći ”Španjolac” pritekao u pomoć talijanskim antifašistima.
Zahvaljujući svom dugom boravku u Španjolskoj, Turčiović je dobro naučio španjolski što mu je znatno pomoglo u njegovom revolucionarnom radu. Tako tijekom 1937. godine izvršava u Aragonu i Kataloniji specijalne zadatke za CNT gdje uspješno organizira poljoprivredne kolektive na principu samoupravljanja. Posljednju bitku rata kojom je Republika konačno poražena u ožujku 1939. dočekuje u Alicanteu gdje propušta brodsku evakuaciju.
Bježi iz zauzetog grada i dolazi u Madrid gdje je ilegalno živio sljedeće dvije godine. Netko ga je prokazao vlastima pa je u ožujku 1941. godine uhićen i izručen talijanskim vlastima: ukrcan u Barceloni i sproveden prvo u Genovi, a zatim u Puli. U kolovozu 1941. osuđen je na politički zatvor na talijanskom otoku Ventotene u trajanju od pet godina.
Drugi svjetski rat
Poslije pada fašističkog režima 1943. pušten je na slobodu pa se vratio u Istru. Zbog njegovih anarhističkih nazora, u redovima istarskog narodnooslobodilačkog pokreta odnosili su se sumnjičavo i neprijateljski prema njemu. Nakon takvog dočeka, dosljedan svojim nazorima, Turčinović napušta Istru i odlazi u Genovu gdje se priključuje talijanskom pokretu otpora.
U genovskoj regiji sudjelovao je s Marcellom Bianconijem, Emiliom Grassinijem, Pietrom Cavigliom, Pasqualeom Binazzijem, Alfonsom Faillom i mnogim drugim anarhistima u tajnim borbama oslobodilačkog pokreta. U borbenim djelovanjima sudjelovao je u okviru brigada Malatesta i Pisacane. Turčinović je svoje dragocjeno ratno i revolucionarno iskustvo stavio u korist cijelog genovskog pokreta otpora, osiguravajući kontakte između anarhističkih partizanskih formacija i formacija drugih antifašističkih pokreta.
Poslijeratne godine
Nakon oslobođenja bio je jedan od najaktivnijih anarhista u Genovi. U lipnju 1945. bio je delegat Ligurske slobodarske komunističke federacije (FCLL) na milanskom kongresu Talijanske anarhokomunističke federacije (FACI). Godine 1946. preselio se u Veneciju gdje se nastanio s Albertom Machiori s kojom je sljedeće godine dobio kćer. Godine 1954. vratio se u Genovu gdje je sudjelovao na većini kongresa koje je u gradu održala Talijanska anarhistička federacija (FAI). Godine 1965. na kongresu u Carrari imenovan je za voditelja knjižnice FAI-a i služio je u Komisiji za korespondenciju. Godine 1970. bio je jedan od osnivača “Kruga Armanda Borghija” u Genovi koji je okupljao mlade ljude privučene anarhizmom kroz društvene borbe tog vremena.
Nikola Turčinović umro je 30. prosinca 1971. u Genovi.
Izvori:
Naši španjolski dobrovoljci, Acta Historica Nova Vol.3 (Rijeka-Rovinj 1988.)
Nikola Turcinovic (1911-1971), Kate Sharpley Library
Un anarchiste, Nicolo Turcinovic, Le Monde libertaire (broj 181, svibanj 1972.)